Isuse poljubi svu djecu svijeta – razgovor s članovima KES Duhovni kutak o njihovom novom projektu i apostolatu usmjerenom prema djeci
- Kako je uopće sazrela ideja o apostolatu za djecu, da li je skroz jasna ili je to tek obris koji se nazire, poput kopna na pučini koji nam tek kad mu se približimo i iskrcamo otkriva svu svoju ljepotu, raskoš, opasnosti i mogućnosti … Kakav je osjećaj upustiti se u ovako nešto? Što za vas, uopće, znači apostolat? U čemu bi se on točno trebao sastojati. Znamo da svaki apostolat uvijek nosi vidljivu i nevidljivu stranu. Vidljiva strana kod vas bile bi, na primjer, dječje duhovne pjesme… Nevidljiva strana apostolata – unutarnji život, molitva, žrtva, ljubav i bol prema djeci… Kako to dvije stvari spojiti? Koji su vaši motivi?
Stjepan: Svaki apostolat, ukoliko je zaista apostolat, dolazi kao nadahnuće Duha Svetoga, i on je uvijek poziv. Bog poziva, računa na našu slobodu, rekao bih čak i drhti na jedan način. Uvijek me to zbunjuje, ta činjenica da Bog dolazi pomalo nesigurno k meni, računajući na moju slobodu – On čeka odgovor moga srca. Tako se i ideja apostolata za djecu razvila, kad smo tražili neko pregrupiranje, novi smisao za naše članove i tada je kroz razgovore naša Karla spomenula da bi voljela da radimo nešto za djecu – prvenstveno pjesmice. Mislim da je Duh Sveti progovorio kroz nju. Uvijek smo Ljerka i ja maštali da napravimo nešto za djecu. Najviše smo razmišljali o slikovnicama – čak smo uspjeli napraviti s našom djecom, kad su bila mala, crteže za sva otajstva krunice, dok sam ja planirao napisati tekstove koje bi djeca mogla razumjeti. No crteži su nekim neobjašnjivim načinom nestali, ostale su tek dvije fotografije. No, Bog je, ponovno, otvorio mogućnost stvaranja s malom djecom. Iako su naša djeca već velika, u zajednici je velik broj male djece koja mogu crtati i pjevati za Isusa. Sviđa mi se misao bl. Ivana Merza koji je rekao da je svrha apostolata da se ljude usreći istinom i ljubavlju koje nam Krist nudi. Učiniti djecu istinski sretnima, dati im Kraljevstvo božje, otkriti im Istinu i Ljubav. Učiniti djecu istinski sretnom i odgovoriti na poziv i nadahnuće Duha Svetoga jest moj motiv za ovaj apostolat.
Tonka: Apostolat za djecu nastao je na prijedlog članice naše zajednice Karle. Kad se pitalo tko želi sudjelovati, osjetila sam u svom srcu poziv. Apostolat za mene znači dati drugome Boga. To se može na razne načine … vidljive i nevidljive … i mislim da su svi načini jednako bitni, ako su plod poticaja Duha Svetoga. Ako Bog potiče na duhovnu pjesmu za djecu, slikovnicu, predstavu itd., potrebno je napraviti ju, ili se truditi napraviti ju. Ali isto tako treba biti opušten na neki način, nevezan za sebe, znati odustati od neke ideje ako primijetim da je više moja nego Božja. U svakom apostolatu je to bitno, a pogotovo u apostolatu za djecu.
Sigurna sam da je jedan dio poticaja za ovo djelovanje bila i ta bol prema djeci… Bog voli djecu. Isus je rekao „Pustite dječicu meni..“ (Lk 18,16), ali je i Marcelu Vanu rekao u Razgovorima: „Ali nažalost, čini se da djeca danas svojim načinom postupanja žele oponašati odrasle. A najžalosnije je to što ih svijet natjera prije upoznati grijeh nego mene.“ Djeca sve oponašaju, ona su puna povjerenja i sve ponavljaju jer misle da je sve oko njih dobro, ispravno… kako je bolno kada oponašaju ono što uništava … grijeh, zato što su njime okruženi. Kad bi barem gledali ljude pune kreposti, dobrote i ljubavi, ljude koji im donose malog Isusa, kako bi bila sretna. Pustite dječicu meni … ako ih ne pustimo Isusu, to je propust ljubavi. Na puno načina se djecu može pustiti Isusu, mislim da je najvažniji naše osobno obraćenje, a apostolat za djecu vidim kao jednu čistu kapljicu pitke vode koja može djeci pružiti utjehu i preusmjeriti ih na ono što im je Isus sam već obećao, što prepoznaju i sami u svome srcu kao istinu, kako je rekao Marcelu u Razgovorima, na kraljevstvo Božje … Isus je Marcelu rekao da su djeca blagoslovljena jer ga mogu primiti tek raširivši ruke … Apostolat za djecu trebao bi biti kao reflektor koji istovremeno osvjetljava djeci njihove, često našom krivnjom, skučene i zatvorene ručice srca i Isusove otvorene ruke spremne da ih zagrle. Svijetlo koje će ih potaknuti da rašire ruke prema Bogu.
Ljerka: Ideja o apostolatu za djecu unutar DK-a je pokrenuta službeno zahvaljujući Stjepanu u ovo doba prošle godine, devetnicom i radnim sastankom nekolicine ljudi koji su se dobrovoljno javili jer su i sami osjetili poziv da se angažiraju u ovom smislu. Prirodno se i u meni javila želja da se uključim iako sam dosta troma u realizaciji. Osjećam poziv da se uključim, ali s druge strane i otpor i zadršku jer to to ne može biti bilo što, mora biti nešto stvarno dobro. Kao i u svemu, ne znaš dok ne kreneš, a onda vidiš da to i nije baš jednostavno.
Dakle, radi se o pozivu. Šta on točno podrazumijeva, ne znam. Iako imam vlastitu djecu i gledajući njihovo odrastanje uvijek sam imala potrebu nešto vidljivo napraviti (npr. slikovnicu) ipak nikada nisam u tom smislu ništa napravila, zbog nedostatka vremena, ideje, nesigurnosti … Uvijek sam se osjećala „kratka u ljubavi“ i u nekoj blokadi zbog toga da šta god napravim neće biti dovoljno dobro i da falim u onom nevidljivom dijelu (prvenstveno molitvenom). Motivirana sam time da se djeci ponudi nešto autentično, lijepo, dobro i Božje.
Karla: Pošto sam po zanimanju učiteljica glazbene kulture u osnovnoj školi, u meni uvijek postoji želja za stvaranjem pjesama za djecu, za sudjelovanjem u životima djece putem glazbe, želja za približavanjem dječjoj nevinosti, zaigranosti, slobodi, neograničenosti …
Barbara: Ideja je došla spontano, iz ljubavi prema djeci. Mogu reći da je tinjala u svima nama, al` je ‘buknula’ kad je predložen novi apostolat, kojem ćemo se posvetiti, kao jednoj od temeljnih aktivnosti unutar Duhovnog kutka. Mnogi od nas imaju svoju djecu te je ljubav prema djeci došla prirodno. Želimo djeci pružiti iskustvo Isusa već od najranije dobi, ali naravno u skladu s njihovim shvaćanjima – zato su pjesmice dječjeg karaktera, ali poučne. Apostolat poprima tek svoje obrise, ali smo i dalje otvoreni i vidjet ćemo gdje će nas sve to odvesti prema mogućnostima.
Ljubica: Vjerujem da će od ove ideje, koja se tek nazire, nastati puno lijepih i vidljivih i nevidljivih strana ako se dovoljno posvetimo i molimo Gospodina da nas prati u ovom apostolatu.
- Voljeti djecu – što zapravo znači ta sintagma? U današnje vrijeme svi pričaju o ljubavi prema djeci, i dječjim pravima – ali što zapravo znači voljeti djecu? Duša svakog apostolata jest ljubav – a ljubav je hodanje, često puta, hodanje strmim i oštrim putevima. Ljubav je borba – ponekad grčevita i na smrt. Tako je zapravo apostolat svjesno prepuštanje ljubavi s jasnom naznakom da je to teško i da su pred vama moguću dani boli i patnje. Straši li vas to? Kako ljubav svladava sve te moguće dane boli, suhoće i gladi.
Tonka: Mislim da je najveći iskaz ljubavi prema djeci biti prisutan u sadašnjem trenutku, doživjeti ih … prihvatiti i dopustiti da nas nekad, a možda i često odvedu u nekom drugom smjeru … Služiti im u onome što je za njihovo dobro. Ne treba se klanjati djeci, nego Bogu koji je u njima, tako ćemo ih uvijek ispravno ljubiti. Ne uvijek reći da, nekad reći ne, ali da to izvire iz ljubavi – da bude u autoritetu i istovremeno u nježnosti. Kao što kaže u Knjizu o Joelu „jer je on nježnost sama i milosrđe“ (Joel 2,13). Bez osobnog odnosa s Bogom držim da ovo nije moguće, barem ne u onoj mjeri koja bi bila potpuna, to bi onda bila neka površna i nepotpuna ljubav, ljubav koja nije po mjeri čovjeka i djeteta. Nekad je teško voljeti, ali ta teškoća je nekako uvijek poziv na veću prisnost s Bogom. Uzimati od Njega da me On osposobi za pravu ljubav i davanje … mislim da je nekako u „najtežim trenucima“ najbolje rješenje jače okretanje prema Bogu – sakrament pomirenja, Euharistija, molitva i strpljivost … Glad i suhoća … kad sam takva, uvijek se nekako nađem bliže Isusu nego što sam bila … Nemoćna, gledam Njega na križu i primam, ako ne odmah utjehu, onda sigurnost da je vjeran svojim obećanjima i da me neće ostaviti samu, i onda dolazi ljubav i polet u služenju, iako se utjeha možda još čeka.
Karla: Voljeti djecu onako kako mene voli Isus – bezrezervno, bezuvjetno, slobodno … to je moj putokaz … Naravno, nitko ne ljubi kao On, ali mislim da straha u ljubavi nema. Vjerujem da nas Gospodin vodi ako Mu se predamo, ako mu predamo odgoj djece.
Antonija: Voljeti djecu? I sama se pitam što znači voljeti djecu? Djeca su neopisiv i neizmjeran dar, djeca su tako čista, nevina, nježna, iskrena, neiskvarena, sasvim svoja … I sve što vrijedi traži žrtvu, odricanje, patnju, bol … ali to je ljubav, prava ljubav za koju se vrijedi davati. Za ono nepropadljivo, što ostaje i ne prolazi.
Zato ne straši davati se i trpjeti za tu ljubav, za malene, dječicu … Tako je lijepo i bitno davati i stvarati za naše najmanje, približiti im ono bitno, vrijedno i sveto, dok njihova srca tako lako upijaju što im pružamo a to neka bude nebesko, čisto, božansko.
Ljubica: Voljeti djecu je posebna vrsta ljubavi za mene. Od malena sam „kad odrastem“ htjela raditi s djecom tako da na to gledam kao na poziv. Uz fakultet sam često volontirala okružena djecom jer mi ostali studentski poslovi nisu pružali osjećaj da imam neku svrhu u ovom svijetu, dok rad s djecom pruža neopisivo lijepe trenutke koje smatram da ću zauvijek pamtiti. Naravno, bilo je tu i puno izazova i teških situacija, pogotovo kada bi godina završila i morala sam se oprostiti s djecom te sam se često pitala što će dalje biti s njima te mi je uvijek nedostajalo što s djecom ne radim na duhovan način, što im ne govorim da utjehu i snagu potraže i kod Boga. I to su bili trenuci kada je meni samoj bila potrebna utjeha i snaga koju sam molila od Gospoda te mi je nadu pružalo to što znam da su to sve njegova djeca i da svakog čini da se osjeća kao njegov „mezimac“. Voljeti djecu za mene je u samom početku značilo ne dopustiti im da odrastu, dok nisam shvatila da moja svrha i jest da odrastu, ali da im na tom putu pomognem da izrastu u najbolju verziju samog sebe. Potrebno je paziti da njihove šarene latice nikada ne izgube svoje žive boje i da ih obasipamo s puno ljubavlju te naučiti ih kako da se zaštite od jakih vjetrova.
Ljerka: Voljeti djecu znači htjeti i na sve se načine truditi da se ostvari Božja volja u njihovim životima, da procvatu na svaki mogući način, da ih se nauči ljubiti Boga i ljude. Najbolji način je taj da sami (kao uzor) budemo ljudi ljubavi, samo to! Ništa lakše i ništa teže!
Stjepan: Strmi putevi, oštri putevi, grčevita borba i borba na smrt su izrazi koji su teški i plaše. I strah dolazi kao tiha slutnja, ušulja se, kao nagovještaj oluje, kada se vjetar zavuče ispod roleta, zaškripi vratima i zatim pomete sve pred sobom. I ljudi ustuknu. No, mi znamo da savršena ljubav izgoni svaki strah. Ona, Utjelovljena Ljubav ide ispred nas. Nije potrebno ne bojati se unaprijed, nego je potrebno u strahu primiti se za Njegovu ruku i savršena ljubav će istjerati svaki strah u sadašnjosti. Ljubav ne izgoni strah sutra ni jučer, nego danas. Danas je tu. Danas kaže voli, budi moj znak u ovome svijetu, budi moja rijeka kojom će teći živa voda. Voljeti djecu znači omogućiti im iskustvo Božje ljubavi, svakodnevno. Ući u taj vrtlog držeći se za ruku Utjelovljene Ljubavi. Često puta naš osobni grijeh postaje nam kamen, uteg zbog kojeg se osjećamo nedostojni, i koji đavao prečesto koristi kao oružje protiv nas govoreći nam: „Loša si mama, loš si tata! Što ćeš ti tu raditi, kome ćeš ti Isusa donijeti“. Zatim nas osuđuje i obeshrabruje preko drugih, tako što nam daje osjetiti kako nas drugi preziru, kako nas smatraju lažnim svjetlima jer na sebi imamo zaslone grijeha i ljudi se uplaše, stanu i odustanu. Ali ovdje se potrebno prisjetiti Šimuna Cirenca koji je nosio križ, pomagao Isusu. Iako je bio prisiljen, činjenica je da je jedan grešan čovjek pomagao nositi križ Isusu. Neka i nama, sam ovaj poziv na apostolat bude kao prisila da grešni pomognemo Isusu nositi križ za djecu u ovome svijetu. I bit ćemo istinski Šimuni Cirenci koji će na kraju dana biti obasjani svjetlom i okupani Krvlju, koji će večerati i biti sretni.
Barbara: Sve vaše neka bude u ljubavi! (1Kor 16,14) Odgoj djece nije lagan zadatak. To je odgovoran posao koji svaki roditelj mora ispuniti. Također težak je i bolan, ali s druge strane ispunjava i obnavlja ljudsku srž. Bivajući dobar roditelj svojoj djeci, njegujemo dijete koje je u nama. Rastemo u ljubavi, po žrtvi i mrtvljenju sebe. I mi se sami obnavljamo po toj istoj Božjoj ljubavi.
- Marcel Van pribilježio je u svojim bilješkama »Želio sam postiti zbog toga da bi se Isus, kada dođe k meni, mogao slobodno igrati u mojoj duši, jer sam ga zamolio da dođe u obliku djeteta kako bih mu ja kao dijete mogao prirodnije iskazati svoju ljubav.«
Ovdje nam se otkriva temelj apostolata za djecu: i sam postati dijete i igrati se s Djetetom Isusom u vlastitoj duši, prirodno mu iskazivati ljubav. Kako vi na to gledate, kako se vi igrate s Djetetom Isusom u svojoj duši, kako uopće to zamišljate?
Ljubica: Često shvatim, dok se molim, kako su moje molitve zapravo pojednostavljene i zvuče kao molitve desetogodišnjakinje. I to mi je uvijek bilo simpatično jer shvaćam koliko nekad u svijetu želim biti ozbiljna i odrasla osoba dok u svojim molitvama želim biti sasvim nešto suprotno. Možda je to i zbog toga jer sam bila te sreće da sam od malena osjećala Božju prisutnost i kako je uvijek tu uz mene i odrasta sa mnom. Dok mi je majka čitala Bibliju za djecu pred spavanje, uvijek sam zamišljala sebe i Krista jedno pored drugoga u tim pričama, kako sve zajedno proživljavamo. Tako dan danas u svojim molitvama znam da nema prikrivanja, da sam „gola“ pred Gospodinom i da zna sve o meni te nema razloga da se sada pravim odrasla. Možda je to povezano i s time što sam najveću sigurnost i toplinu osjećala kao dijete, a sad ju osjećam u molitvama pa se te dvije stvari međusobno povežu i pretvorim se u malu sebe. I mislim kako je to temeljna svrha apostolata – da djeca osjete tu toplinu i sigurnost te rastu u njoj zajedno s Kristom.
Stjepan: Marcel Van je dijete koje voli. Svaka ljubav je ljubav koja želi ljubljenoga uza sebe, oko sebe i u sebi. Želi ga po svaku cijenu. Ovdje je cijena post. Svatko tko ljubi želi se igrati s Ljubljenim. Marcel shvaća da je igra potpuno beskorisna stvar, da je ona nešto što postoji radi sebe same, da je ona uživanje u samoj sebi. Igra je beskrajna radost. I kad se djeca igraju ona uživaju i sati i sati mogu proći u igri u kojoj se zaboravlja glad i žeđ. Marcel ne želi koristi od Djeteta Isusa. On želi igru s njime, samozaborav i radost. Sjećam se kako sam jednom u molitvi čuo: voli me kao što se vole ptice i njihov pjev. Voli me bez interesa. To je ono što želi Marcel – igrati se s Isusom. Voljeti ga bez interesa. Dijete s djetetom. Frend s frendom.
To se postiže u onim momentima kad želimo biti s Bogom jer je predivan, a nemamo uopće interesa u tome, ne želimo ništa izvući iz toga osim čistu radost. A spremni smo i platiti cijenu.
Keti: Odrasli često zaboravljaju družiti se s Djetetom Isusom, jednostavno nam brige i problemi stvaraju drugu percepciju Boga, a kada pomislim na Isusa kao dječaka padaju sve maske, kao i pred (vlastitom) djecom … Ne možeš se ne nasmijati, ne možeš im odoljeti od slatkoće. Takav je i dječak Isus, zamišljam kako trčkaramo na zelenoj livadi, bezbrižno i iskreno, dijelimo kamenčiće za igru- pričam mu o svojim teretima, on ih rado prima i odnosi. Taj mali Dječak najslađi je od sve djece, zove me na igru i želi da sam njegova suigračica. Trčim za njim, padnem i razbijem koljeno, ljubi moje koljeno i čujem riječi svoje kćeri : “sve će proći!” i shvaćam, da je taj Dječak Isus stalno prisutan i u mojim kćerkicama, i kad vičem i kad sam ljuta i on se preplaši, sakrije i samo želi moj zagrljaj – da utješi mene više nego sebe!
Barbara: Ne kaže se tek tako biti iskren kao dijete. Dijete ne glumi, istinski je svoje. Iskreno je, autentično, nježno, ranjivo, naivno, nema zlobe u njemu. Govori sve u ljubavi. Upravo tako zamišljam i Malog Isusa. Kako se igra sa mnom i liječi me. Slaže nove kockice u mom srcu. Pričamo o svemu uz baby pjenicu i smokiće. Iskreni smo, autentični. Nismo ukalupljeni kalupom ovog svijeta, onakvi smo kakve nas je Bog od iskona zamislio.
Tonka: Marcel Van je veliko Božje čudo i dar svima nama … Sve dok ga nisam počela upoznavati nisam tako, rekla bih ispravno, gledala na odnos s Bogom. Prirodno, iskreno živjeti s Bogom. Igrati se s Bogom u svojoj duši. Malo dijete Isus i mala ja. Kako je to jednostavno i koje iscjeljenje se događa kada osoba to dopusti; dopusti Bogu Djetetu da bude prisutan u njoj i igra se, a po igri liječi dušu. Sve je oko nas preozbiljno na jedan krivi način, način koji dovodi do raznih oboljenja i anksioznosti – zato što je to neprirodan stav prema životu. Kad bi se ljudi u svojoj duši igrali s Djetetom Isusom, odmah bi bili i odgovorniji, i zreliji, živjeli bi i radili stvari u pravom autoritetu, u snazi i nježnosti, a najveća posljedica bila bi da bi bili istinski sretni, ispunjeni ljubavlju, i to bi se prelilo na svaki dio njihovog života i života ljudi oko njih.
Karla: Kad god pjevam s djecom bilo koje dobi, u školi ili kod kuće, to je uvijek igra. Igra koja vodi u svjetove koje samo djeca mogu sanjati i stvoriti. Posebno kad je riječ o duhovnoj glazbi za djecu. Kroz melodiju, tekst, ples uz pjesmu, dijete Isus se igra s nama, pleše, uživa …
- Marcel Van je mnogo vremena proveo u razgovorima s Marijom i Djetetom Isusom, upoznajući skroviti život Nazaretske obitelji. Tu mu se otkrivala prava ljudskost Djeteta Isusa – ona koja poziva na nasljedovanje. Nasljedovati dijete Isusa. Dijete. Isus je bio dijete i ponašao se kao dijete i sam je rekao Marcelu: „Moraš postati jednostavan kao dijete, jesti kad si gladan, plakati kada si tužan, smijati se kada si radostan; tada ćeš biti drugi ja, moj mali Isus.“
Kako vi gledate i razumijevate ove upute koje Isus daje Marcelu? Kako živjeti ovu uputu? Kako to prenijeti djeci? Koliko mi zapravo danas živimo u suprotnosti sa ovim stavom gdje nas se uči da se ponašamo prema Isusu neprirodno – s distance, kruto i formalno.
Stjepan: Moraš postati jednostavan kao dijete, jesti kad si gladan, plakati kad si tužan, smijati se kad si radostan, tad ćeš biti drugi ja, moj mali Isus. Ono što Isus uči ovdje Marcela jest da živi u istini. Živjeti u istini je tako lijepo i tako dobro i tako iscjeljujuće. Postoji li nešto ljepše nego jesti kad si gladan? Postoji li nešto ljepše nego smijati se kad si radostan? Postoji li nešto utješnije nego isplakati se kad si žalostan? Ovo je toliko jednostavna i intuitivna uputa da ju je gotovo nepotrebno dokazivati i obrazlagati. Zar je potrebno dokazivati da se potrebno smijati kad si radostan, jesti kad si gladan, plakati kad si tužan?
Kako je to čudno, kako je to neshvatljivo da nas se poučava i odgaja da kad smo gladni da ne jedemo, kad smo tužni da ne plačemo i kad smo radosni da se ne smijemo? Očito je tako, jer Isus ne bi ovu uputu naglasio. Ovdje formalno, kruto i s distance znači istinu okameniti. A okameniti istinu znači ubiti one koji su trebali piti vodu istine, ali nije dotekla do njih. Prirodno ne znači divlje, prirodno ne znači neobuzdano i nagonski – prirodno znači živjeti na sliku i priliku Božju. Biti istinski čovjek. Kao mali Isus. Jesti kad si gladan a ne činiti grijeha u tome. Smijati se kad si radostan a ne pretvoriti to u obijest i grijeh. Plakati si kad si žalostan a ne pretvoriti to u samosažaljenje i grijeh.
Keti: Ja imam osjećaj da se zapravo nenamjerno djecu uči biti neprirodan u mnogim odnosima pa posljedično takav odnos postane i s Isusom. Pričam o onome “odgoju” koji je pun obzira prema drugima: kaži hvala, nemoj jest kolače u gostima, nemoj plakati svi te gledaju … Nemojte me krivo shvatiti nisam stručnjak pedagogije ali vidim da dijete puno više upija gledajući naše reakcije, slušajući naše odgovore nego što sluša naredbe. Na kraju krajeva kada danas pogledam sebe, vidim da postoje kočnice koje mi ne dopuštaju da sam potpuno svoja, i zapravo mi je dugo trebalo da ih otpustim i budem opuštena u molitvi, u odnosu s Isusom, da mu dolazim s onime što imam u tom trenutku u srcu i mislima, makar se činilo bezazleno. Isusu je to važno. Pa tako treba i s djecom, poticati ih da znaju reći svoje želje, izraziti emocije, poticati ih u onome što vole, ne zatomljivati ih i stavljati u kalupe, neka budu ono što jesu pred svojom okolinom pa će puno lakše takvi doći i pred Isusa.
Tonka: Upute da budemo kao djeca su tako dobre. Nema se šta „prigovoriti“, sve je odmah jasno. Iskreno, kad se ovo pročita javlja se i radost i bol. Radost jer je ovo što Isus govori Marcelu istina, i olakšanje. Olakšanje da nije pravi put ovaj naučeni i kruti put svijeta, a bol jer još postoje mjesta u nama koja su zatvorena, gdje trebamo „naučiti“ biti ono što jedino i jesmo – djeca Božja. Neka nas mali Marcel u tome zagovara.
Ljerka: Problem je u tome što ljudi uglavnom nemaju autentičan odnos s Bogom, već se ponašaju u skladu sa slikom koju imaju o Bogu, a ona je često, ako ne pogrešna onda u većoj ili manjoj mjeri iskrivljena pa zato i ne jedu kad su gladni i plaču i smiju se iz posve pogrešnih razloga. I sama se prepoznajem u ovome i htjela bih biti slobodna kao dijete. Kako to sve ostvariti? Ono što nemaš ne možeš dati. A kako steći to što nemam, tu jednostavnost djeteta? Razlozi za to nalaze se u svakoj duši, treba pogledati što se ispriječilo u odnosu Bog Otac – dijete. „Rješavati“ rane, biti iskren prema sebi i slušati, gledati što mi je u srcu. Baviti se sobom u smislu raditi na sebi s Bogom, što u prijevodu znači moliti.
Barbara: Voljela bih svojim djevojčicama pokazati da se ne moraju mijenjati u ovom svijetu, da bude autentične i svoje, kakve ih je Bog zamislio. Voljela bih da budu iskrene. Želja mi je da uvijek budu u ljubavi, da iz ljubavi govore, čine, stvaraju, da im srce uvijek bude otvoreno za nježnost i pomoć drugima baš onako kako to djeca prirodno čine. Da ih razigranost prati kroz cijeli život, da budu slobodne. To želim i od našeg novog apostolata da pruži ljubav svoj djeci kojoj je potrebna i dočara im ljepotu Božju.
Ljubica: Mislim da je najveća prednost ovog apostolata učiti djecu od malena kako da budu bliski s Isusom te će iz toga iskustva najbolje znati kako da se uvijek kao djeca ponašaju prema Isusu. Objasniti im priče iz Biblije, Isusove riječi, napraviti neke slatke molitvice, pružiti pjesme koje će mu moći pjevati jer tko pjeva dvostruko moli i slično. Sad mi je pao na pamet i dio pjesme Kakav prijatelj je Isus: Kakav prijatelj je Isus, naše boli nosi on i naš teret i sve jade on nam lakša brigom svom. Kako često mir nam treba, zašto zalud muke te, zašto brige ne bi svoje mi svom Bogu rekli sve. I smatram kako bismo trebali učiti djecu da zaista tako gledaju na Isusa, kao na svog prijatelja kojemu se uvijek mogu obratiti i kako s njim mogu razvijati i njegovati svoju duhovnost. Pritom vjerujem da ćemo i mi sami moći naučiti puno toga od djece, a pogotovo kako možemo pojednostaviti sve komplicirane situacije.
- U knjizi Razgovori Marcel Van nam otkriva i teologiju poljubaca i nježnosti. Naime on neprestano prima poljupce od Marije, Isusa i svete Terezije od Djeteta Isusa i živi os tih poljubaca, pati kad ih nema. Koliko je danas ta teologija poljubaca potrebna u apostolatu za djecu. Koliko danas djeci nedostaje pravih poljubaca koji nisu samo izraz sentimenta nego prave ljubavi utemeljene na Istini. Biste li voljeli da vas Isus i Marija poljube svaki dan tisuću puta. Biste li voljele da Isus i Marija i sveci tisuću puta poljube svu djecu svijeta? Molite li za to neku jednostavnu molitvu: Isuse, Marijo poljubite me. Isuse, Marijo poljubite svu djecu svijeta.
Stjepan: Poljupci – poljupci su onaj izraz ljubavi koji je istovremeno tjelesan i duhovan. Kroz tu jednostavnu radnju, koja je dodir, radnju kojom dodirujemo tijelo drugoga možemo iskazati cjelokupno stanje svojega duha i duše. I to je razlog zbog kojeg su nam poljupci neophodni i bez njih se umire. Volio bih osjećati Isusove poljupce kao Marcel jer su oni produhovljena strast i to je nešto što nam je potrebno. Istinski poljubac uništava sterilnu ljubav. Čak i Juda poljubivši Isusa u izdaji mogao je u dodiru sa svetim Tijelom osjetiti bijedu svoga srca. U poljupcima osjećamo puninu ili bijedu svojega života. Istinu ili laž. Molimo da nas Isus i Marija poljube da osjetimo njihovu strastvenu ljubav i da poželimo trajno, neprekidno sjedinjene s njima. Isuse poljubi me u euharistiji. Poljubi me strastveno da se zacrvenim kao Marcel. Isuse poljubi. Želim patiti od čežnje za tvojim poljupcima. I ja sam čovjek zdrave strasti i želim poljubiti tebe i želim da ti poljubiš svu djecu svijeta.
Tonka: Prekrasna mi je ova molitva. Jednostavna i prekrasna. Nisam do sad tako molila. Kako je teško zamisliti da me tisuću puta poljube Marija i Isus i svi sveci … kako zove na onaj radosni plač … mislim da su takvi poljupci, poljupci nutarnjeg iscjeljenja.
Poljubac može biti i prevara – kao Judin poljubac. Poljubac, nešto tako intimno, a može biti takva prevara, izdaja. Djeca su tako dobra. Ona primaju sve poljupce. I one koji su puni sentimenta a nema ljubavi, i one koji su puni prave ljubavi – one sebedarne. Djeca nisu glupa, ona točno znaju razliku između dva poljupca, ali ih primaju … jer djeca znaju savršeno vršiti Božju volju – primati i davati ljubav. To nuka na plač i pokajanje. Ne više davati lažne poljupce djeci … Biti svet, pun Duha Svetoga, da im dajemo samo prave poljupce. Onaj koji ljubi grijeh ljubi i lažne poljupce. A dijete te ljubi i kad si lažan i iskren u ljubavi. Dijete uvijek jednako ljubi, čista i iskrena srca, kao Bog.
Keti: Baš razmišljam koliko je mojih poljubaca koje sam dala svojoj djeci izraz sentimenta, a koliko su izraz prave ljubavi. Pao mi je na pamet jedan izazov za sve roditelje: nježno poljubi dijete kad histerično vrišti radi neke igračke … I odmah vidim da bih i ja tu morala Boga zvati u pomoć. Samo ovo pitanje me potiče da molim Isusa i Mariju da neprestano ljube mene, da bih i ja to mogla činiti svojoj djeci. A još je ljepše moliti ih da obasipaju poljupcima svu djecu, posebno onu napuštenu, bolesnu, odbačenu.
Ljubica: Iskreno nisam nikada molila da me poljube, no molila sam za zagrljaj iako znam da ću nakon ovog pitanja dodati večernjoj molitvi dio da Sveta obitelj poljubi djecu diljem svijeta za dobro jutro i za laku noć.
Ljerka: Svakako bih trebala više željeti da me Isus i Marija poljube, a sasvim sigurno to želim svoj djeci. Kad je čovjek osakaćen, iz nekog razloga uskraćen za nešto onda još više želi drugome dobra (poljupce) koja sam nema, pogotovo to vrijedi kad su u pitanju djeca. Jedino što pali je primjer i molitva.
- Vidljivi dio apostolata započinje pjesmicom Mali Isus, mozete li nam nešto reći o toj pjesmici? Što očekujete od nje? Koji su vam daljnji planovi.
Ljubica: Pjesmu je napisala Ljerka i sve smo se oduševile kad smo vidjele tekst. Čim se pjesma uglazbila i otpjevala, mislim da je svatko od nas u apostolatu u svom srcu osjetio koliko Bog djeluje kroz ovako lijepe ideje i koliko čezne za time da se što više ljudi posveti ovakvom djelovanju. Kao dijete pjevala sam u dječjem zboru Marijine zvjezdice, te mi je voditeljica Ružica razvila izuzetno veliku ljubav ne samo prema pjevanju, već i prema Bogu, a kroz pjesme sam najviše razvila bliskost s Marijom. Zato bih voljela da napravimo što više pjesama kroz koje će djeca moći doživjeti sve ono što sam i sama doživjela kao mala djevojčica pjevajući, te da pjevajući zaista daju cijela svoja srdašca Majci, Ocu i Sinu. Vjerujem da je pjesma Mali Isus jedna od tih pjesama kroz koju će dječica biti ispunjena toplinom i radošću jer ih Mali Isus zaista gleda, čuva i nikom ne da te mi je drago što naše djelovanje započinjemo upravo ovom pjesmicom.
Tonka: Mali Isus mi je tako posebna i jednostavna pjesma, puna sadržaja u malo riječi. Iskrena i neposredna, kao i djeca … Na kraju pjesme tekst ide: „.. mali Isus mene prati, odnijet ću ga mami tati, odnijet ću ga redom svima, jer mali Isus mene ima…“ Pred čistoćom i ljepotom djeteta šute i najpametniji i najokrutniji, a kako tek pred čistoćom i ljepotom djeteta u kojemu živi mali Isus koji se daje. Čisti raj na zemlji. Glas koji viče u pustinji. Isus ljubi djecu i ona prirodno ljube Njega. To je istina na koju ih možda nekad samo treba podsjetiti. Voljela bih da se u djeci koja će slušati ovu pjesmu barem javi ta sigurnost u srcu: Isus me ljubi, čuva me i sa mnom je.
Imamo zasad još par pjesmica za djecu, pa ćemo dalje vidjeti hoće li se otvoriti i neki drugačiji vidljivi vidici ovog apostolata.
Barbara: Kad sam vidjela tekst pjesme bio mi je jako sladak, predivan, bas dječji … Par dana kasnije, sjela sam za klavir i pokušala skladati melodiju za pjesmicu. Jako brzo pjesmica je imala svoj početak i kraj. Ovakvu kakvu je danas možete slušati. Iako je prva među mnogima, očekujem da će izazvati pozitivne reakcije, kao i naš novi apostolat za djecu. Imamo planove i za dječje pjesmice za Božić/Uskrs, pjesmaricu, slikovnicu.
Keti: Meni je pjesmica posebna jer zapravo koliko je dječja toliko sam sigurna da će ganuti i svakog roditelja. Negdje sam pročitala da je danas sve češća pojava da djeca evangeliziraju roditelje, pa mi je nekako u skladu s tim. A s druge strane približava se djeci stvarnost da je Isus uvijek prisutan i da nikada nisu sami! Nadam se da će bit prepoznata da bi Duh Sveti mogao djelovati po njoj.
Ljerka: Pjesma je nastala u dahu, barem što se tiče riječi. Jednostavna je i napisana iz perspektive djeteta. Nadam se da će se djeci svidjeti, a da odrasli neće biti previše kritični. Priznajem da malo strepim, bojim se kritike. A opet napisana je i iz perspektive odrasle osobe koja čezne da bude kao dijete koje prepoznaje, prihvaća i dijeli ljubav Božju bez obzira na sve.