Davno, prije petnaestak godina, kupio sam knjižicu „Ja imam sve“, biografiju blažene Chiare Luce Badano. Prelistao, odložio na policu, gotovo zaboravio…
Sedam, osam godina kasnije, za vrijeme ljetnog odmora, u hladovini ispod magnolije, ponovno je listam, lagano čitam i pomislim: ona će biti jedan od zaštitnika Duhovnog kutka. Neobično je to, nije baš moj tip duhovnosti, ja se bojim toliko toga, ali… ona je tu s nama, prati naš prvi album. Ponekad joj se pomolim, zazovem je, ništa specijalno, ali mogu osjetiti njezinu ljubav…
Često sam razmišljao zašto baš ona, zašto je ona tu prisutna, ta 19-godišnja djevojka koja je bila teško bolesna, koja je umrla od karcinoma kostiju i koja je ludo voljela Isusa.
Ne sjećam se točno godine, ali za vrijeme jednog Svjetskog dana mladih pročitao sam da ju je papa Benedikt XVI. stavio na popis zaštitnika i zagovornika tog događaja. U misli mi dolaze njezine riječi kako ona baklju ljubavi predaje drugima, mladima da je dalje nose… Tada shvaćam da je ona trpjela, umrla da bi se Duhovni kutak rodio; doživio sam da smo mi plod, plod njezine smrti, njenog trpljenja, tog sjemena koje je palo i donijelo obilat rod. Mi trebamo prihvatiti tu baklju koju nam je dala, prihvatiti je s ljubavlju i dalje trčati s njom…
Mi pjevamo, molimo pred Presvetim jer se ona za nas davno prinijela dok se neki od nas još nisu ni rodili. Ona možda nije znala nas poimence, ali Gospodin je znao. Znao je naša imena i znao je našu slabost i zato je mnogo prije nas izabrao nekoga da nas rodi, podupire i nosi žrtvom, bolnom žrtvom. Chiara je na svojevrstan način naša majka jer smo izašli iz njezine maternice, maternice boli i ljubavi. Ona je i naša sestra koja nosi mlađu braću i priča im o životu.
Stvari su postale jasnije, no još je nešto nedostajalo. Čitajući s vremena na vrijeme tu malu knjižicu uvijek bih bio posebno dirnut njezinim mislima i osjećajima o Isusu Napuštenom. Kao djevojčica piše kako je u drugima susretala Isusa Napuštenog, kako mu se predavala: “Na svakom licu koje pati susrećem Isusa Napuštenog i sva mu se želim predati.”
Taj Isus Napušteni je ono što me privlačilo, što nas je povezalo s Chiarom. Taj Isus Napušteni otkrivao se na našim klanjanjima, u mnogim unutarnjim iscjeljenjima. Otkrivao se u ljudima koji su dolazili, ali otkrivao se i u nama samima. Otkrio sam da je i u mom srcu Isus često napušten, zaboravljen, bez moje ljubavi, ali i da ga nitko ne otkriva u mom srcu i tako on ostaje dvostruko sam: sam – jer ga ja zaboravljam i sam – jer ga drugi ne vide i ne dolaze Mu, kao što je to činila Chiara. Otkrio sam i to da sam mnogo puta prepoznao Isusa Napuštenog u drugome i da sam se bojao predati…
U jednoj molitvi, opet tijekom ljeta, u razgovoru s njom u srce su mi navrle njezine riječi: „Molim vas da prepoznajete Isusa Napuštenog. On je i u vama. Nahranite ga, utješite ga, budite s njim… Svatko je uistinu napušten, tko nije u zajedništvu s njim tko se skriva, tko ne govori o sebi… taj je napušten i Isus u njemu trpi. Gledaj, pomno gledaj i vidjet ćeš Isusa Napuštenog, ako ga netko ne otkriva sam u sebi, ti mu možeš prići i reći: Isuse Napušteni, ljubim te…“
To je ona glavna nit zašto Chiara: zbog Isusa Napuštenog! Chiaro, daj nam tu baklju da je nosimo k Isusu Napuštenomu! Daj nam tu ljubav, daj nam tu snagu, učvrsti nas u našoj karizmi i moli neprestano za nas!
Stjepan Arnuš