Ljubavna pjesma – Kiklju bum ti kupil
U srednjoj školi naišao sam na oproštajno pismo Petra Zrinskog koje je napisao svojoj ženi Katarini, dan prije svojega pogubljenja.
Dojmilo me se. Potreslo me je, i uvijek me iznova potrese kada ga čitam. To pismo sadrži i ljudsku i Božju ljubav. Autentična ljudska ljubav uvijek je spojena s Božjom ljubavlju. Koliko je nježna i koliko misli na drugoga, koliko se nada i vjeruje ponovnom susretu pred prijestoljem Božjim. Svaka je istinska ljubav takva: tješi drugoga i moli za drugoga.
I ova nam pjesma govori o istinitim dramatičnim događajima. Obraćenje je drama. Ulazak Kristov u nečiji život je drama. Krist ne ulazi u nečiji život osim preko patnje. Barem jedan treba u ljubavi podnijeti određenu količinu patnje za dušu, za tijelo, za život onoga u čije srce Krist ulazi. Tako to biva; Krist daje, osobi koja trpi za drugoga, unutarnji mir i daje joj riječ: Još malo, izdrži. Vidjet ćeš, doći će opet grlice… One najljepše pjevaju u zoru, kad prođe noć…
I čovjek se kreće s Raspetim, ne razumije, ali zna da su obećanja istinita. I osoba se hrani tim grozdom obećanja, ona pije sok i može dalje. Lijepi su grozdovi tvoji, Kriste, koje nam na bolnim putovima prema blagoslovu ostavljaš da se osvježimo.
U ovoj pjesmi ispričana je priča o čovjeku koji je živio u tamnici straha i grijeha, koji je bio osuđen na smrt, čovjeka koji je htio voljeti ali nije mogao, nije znao. Čovjeka svezana. Čovjeka slomljena i izmučena. Čovjeka koji se v strahu rušil …
Istinita je to priča i o ženi koja je voljela toga čovjeka. Voljela ga je u danima ludila. Tješila ga je u danima straha.
A sejeno si me volela
I kak si me na oltar dela
To nigdar ne bum pozabil
I
Krvava se ljubav ne zaboravlja.
Zagrljaj čovjeka kojega udaraš se ne zaboravlja.
Suze onoga kojemu zadaješ bol a koje Krist skuplja se ne zaboravljaju
Kristove oči u njegovim očima se ne zaboravljaju.
Kristova ljubav koja kroz poniženja sije novi život se ne zaboravlja.
Bezuvjetna ljubav se ne zaboravlja.
I
Sve što bez osuđivanja stavimo na oltar Krist prima.
I
Kristovo uho koje sve čuje se ne zaboravlja
Krvava je mila moja bila kiklja tvoja
Dok je Jezuš srce tvoje ispitival
I neje našel mržnje ni preklinjanja
V srcu tvojemu v kojem je trnje zabito bilo
V srcu kojega je zagaziti štelo sotonsko kopito
Ali neje moglo jer v njemu neje bilo suda
Krvava je kiklja bila tvoja
Dok si me na oltar dela
Čista med mojim čičkima i lobodom
Nesi se dala pod kluč gorčine
Več si kak lampaš v mojoj kmici svetlila
I to nigdar nebum pozabil
I zato ti bum još jenu kiklju kupil i još više bum ti dober … jer ljubav uvijek dariva i uvijek sve više i više donosi dobra voljenoj osobi. Nema istinske dobrote bez Kristove dobrote u nama koja je došla preko nečije patnje. I Krist uzvraća na prikazanu patnju tako što se smješta u osobu za koju se patilo i kroz nju miluje onu koja je s njim trpjela. I zato pjesma kaže: a nebuš znala da te Jezuš kroz moje ruke drâga.
I dok je Petar Zrinski iz ljubavi napisao oproštajno pismo, ova je pjesma napisana u zahvalnosti onoj koja me je na oltar dela dok sam se v strahu rušil.
+++
Dodatak: Pismo Petra Zrinskog
“Moje drago serce!
Nemoj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončenja sutra u deseti ore budu meni glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekuvečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbuntuval, ali ti se čem zameril (koje ja dobro znam), sprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovim svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi na okupu pred njegovem svetem tronušem u dike vekivečne sastanemo.
Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tako moralo biti.
V Novem Mestu, pred zadnjem dnevom mojega življenja, 29. dan aprila meseca, o sedme ore pod večer, leta 1671.. Naj te Gospodin Bog s mojum kćerju Aurorum Veronikum blagoslovi.
Grof Zrini Petar“