Mala škola teologije Sv. Toma Akvinski: O duši – lekcija prva

Kao vjernicima, sigurno su vam puno puta u raznim propovijedima, nagovorima i duhovnim obnovama zapovjedili: „Radite na duši!“ ili „Najbitnije je spasiti dušu!“. Od starijih ste generacija, ako biste nešto opasno uprskali, još kao mali mogli dobiti upit: „A di će ti duša?“ Čak i ako se ne držite kršćanima ili pripadnicima ikojega religijsko-filozofskog sustava koji pozna i prizna „dušu“, složit ćete se da je „duša“  pojam koji unatoč sveopćoj materijalističkoj i scijentističkoj opsadi¹ svih pora društva u posljednja dva stoljeća i dalje opstaje u sekularnom životu – barem kao „retorička ili pjesnička figura“² kada se hoće izraziti kvaliteta nečega ili nekoga³. „Ima dušu“, kaže se. Tako da se „dušu“ redovno može pronaći u javnom životu, bez obzira na religijsku ili filozofsku potku onih koji je spominju.

No kako prepoznati, spasiti ili raditi na nečemu što izmiče, što „nije vidljivo“, o čemu se čini kao da „nitko ne zna ništa“, a opet „svi znaju sve“?

Što je duša? Pri pokušaju da dadem odgovor na ovo pitanje, prije svega ću se osloniti na Mudrost Crkve, i to ponajprije na njezinog Anđeoskog naučitelja, sv. Tomu Akvinskoga. Naravno, ovo neće biti sustavno i detaljno izlaganje teologije i filozofije duše, nego jedan pokušaj učiniti „opipljivijim“ ono „neopipljivo“⁴. 

Katekizam Katoličke Crkve kaže da je duša „duhovno počelo u čovjeku“⁵. Za sv. Tomu duša nije samo počelo u ljudi, nego je ona „prvo počelo svih živih bića koja prebivaju na ovom svijetu“, tj. „za živa bića kažemo da su ‘dušom prodahnuta’ (animata), a za neživa bića velimo da ‘nemaju dušu’“⁶.  Duša je izvor života u živim bićima, odnosno ono što neko „tijelo“⁷ čini živim. Ruža i hortenzija, pas i ameba,  Ante i Ana živi su jer imaju dušu⁸. Kamen i pijesak, Jadransko more i rijeka Sava, cumulonimbus i cirrus, Mars i Venera nisu živi jer nemaju dušu. Isto tako, uvenula ruža, strvina uginulog psa ili truplo Ante ili Ane nemaju dušu te više ne žive⁹. Iz navedenih primjera možemo vidjeti da „imati dušu“ nije toliko poetično koliko je zastrašujuće realistično. Gdje nema duše, nema ni života.

Kako bismo još bolje razumjeli dušu, vratimo se još jednoj definiciji duše koju Katekizam preuzima od sv. Tome (koju je on preuzeo od Aristotela): duša je „forma“ tijela¹⁰. Sv. Toma u De ente i essentia prepisujući Aristotela kaže da je forma „zbiljnost tvari“¹¹. Prijevodom s hardcore skolastičkog na naš suvremeni jezik, forma bi bila „ono što neku stvar čini upravo tom stvari“¹², npr. zamislimo gradilište na kojem se nalazi građevinski materijal: drvo, željezo, cigla itd. (skolastički: tvar) i graditelja koji je
zadužen da od tog građevinskog materijala napravi nešto. Na pamet mu padaju mnoge ideje što bi se moglo napraviti s tim materijalom: brod, skladište, kuća itd. (skolastički: forme). Na kraju, on od građevinskog materijala napravi kuću. Skolastički bi mogli reći da je arhitekt na tvar građevinskog materijala nametnuo formu kuće te je kuća dovedena u postojanje¹³. Tako je i u slučaju duše i tijela; tvari od kojih je tijelo sastavljeno duša „formira“ u tijelo, čini tijelom.¹⁴

Biljna duša čini ružu ružom. Biljna duša je obrazac, koncept po kojem se tvar ruže slaže u cvijet, trn i stabljiku ruže. Životinjska duša čini psa psom. Ona čini da se tvar formira u organe psećeg tijela: pseće krzno, rep, pluća, želudac itd. Ljudska duša čini čovjeka čovjekom. Ona formira sve organe, dijelove čovjeka: kožu, usta, mozak, bubrege¹⁵… Sveti Toma kaže još i da je duša „pokretač tijela“¹⁶. Duša ne samo da formira dijelove našeg tijela, ona i „animira“, čini operativnim sve procese po kojima tijelo živi: stabljika provodi vodu, tučak otpušta pelud, oko vidi, želudac probavlja, krv kola, srce kuca zbog duše. Ona također sadrži plan razvoja bića: po duši gusjenica postaje leptir, a dijete putem adolescencije dolazi do odrasle dobi.

Tako smo se, evo, barem malo približili duši, toj istovremeno zastrašujućoj ali i predivnoj realnosti. 

Kako smo već dali naslutiti, Aristotel i sv. Toma razlikuju tri vrste duše prema stupnju savršenosti postojanja, tj. prema moćima koje duša ima: biljnu, životinjsku i ljudsku.

O moćima ćemo reći nešto više sljedeći put.