Warning: Undefined array key "header_sticky_bg_position_tablet" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/includes/base/controls-stack.php on line 1477

Warning: Undefined array key "header_sticky_bg_position_tablet" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/includes/base/controls-stack.php on line 1477

Warning: Undefined array key "header_sticky_bg_size_tablet" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/includes/base/controls-stack.php on line 1477

Warning: Undefined array key "m_nav_modern_bg_position_tablet" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/includes/base/controls-stack.php on line 1477

Warning: Undefined array key "m_nav_modern_bg_position_tablet" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/includes/base/controls-stack.php on line 1477

Warning: Undefined array key "m_nav_modern_bg_size_tablet" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/includes/base/controls-stack.php on line 1477

Warning: Undefined array key "m_nav_header_custom_bg_position_tablet" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/includes/base/controls-stack.php on line 1477

Warning: Undefined array key "m_nav_header_custom_bg_position_tablet" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/includes/base/controls-stack.php on line 1477

Warning: Undefined array key "m_nav_header_custom_bg_size_tablet" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/includes/base/controls-stack.php on line 1477

Warning: Undefined array key "footer_background_image_tablet" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/includes/base/controls-stack.php on line 1477

Warning: Undefined array key "footer_background_position_tablet" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/includes/base/controls-stack.php on line 1477

Warning: Undefined array key "footer_background_position_tablet" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/includes/base/controls-stack.php on line 1477

Warning: Undefined array key "footer_background_image_tablet" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/includes/base/controls-stack.php on line 1477

Warning: Undefined array key "footer_background_image_tablet" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/includes/base/controls-stack.php on line 1477

Warning: Undefined array key "footer_background_size_tablet" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/includes/base/controls-stack.php on line 1477

Warning: Undefined array key "footer_background_image_tablet" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/core/files/css/base.php on line 783

Warning: Undefined array key "footer_background_image_mobile" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/core/files/css/base.php on line 783

Warning: Undefined array key "margin_tablet" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/core/files/css/base.php on line 783

Warning: Undefined array key "margin_mobile" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/core/files/css/base.php on line 783

Warning: Undefined array key "padding_tablet" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/core/files/css/base.php on line 783

Warning: Undefined array key "padding_mobile" in /home/duhovnikutakcom/public_html/wp-content/plugins/elementor/core/files/css/base.php on line 783
Skip links

Pitanja i odgovori: Luka i Stjepan o Marcelu Vanu

Pitanja: Luka Tripalo 
Odgovori: Stjepan Arnuš 

Tko je Marcel Van? Ne samo u biografskom smislu, nego i u duhovnom i u osobnom smislu: što je najvažnije što treba reći o njemu? Što je najviše »tvoje« što možeš reći o njemu? 

Marcel Van je onaj koji ljubi Isusa. Nevjerojatno je koliko Marcel ljubi Boga. Zaprepašćujuće! To je prvo i najintenzivnije što nam upada u oči kad promatramo Marcelov život. Tu ljubav prema Bogu još više ističe pozadina patnje, ogromne količine patnje koja prati Marcela. Patnja je Marcelova scenografija. A mi promatramo melodramu između Marcela i Boga koja se odvija unutar te scenografije. Ne neku histeričnu melodramu, nego tihu; blagu, ritmičnu izmjenu jecaja i radosti, trpljenja i poljubaca. Patnju koja neprestano prati Marcela od najranijeg djetinjstva do smrti u komunističkom logoru. Marcel ljubi Boga i to na potpun način, on živi maksimu: „Ja te toliko ljubim da ti dajem da činiš sa mnom štogod hoćeš“. I to je ono čega se mnogi preplaše u kršćanstvu – dati Bogu, dati Onomu kojeg ljubiš da čini s tobom štogod želi. Bojimo se dati na raspolaganje Bogu. Marcel je uspio u tome.

Marcel me dirnuo. Osjetio sam da me voli. To je ono moje – jedan dječak iz Vijetnama me voli i moli za mene.

Mislim da je potrebno ispričati priču o Marcelu, kako bi čitatelji lakše razumjeli scenografiju patnje o kojoj sam govorio. Marcel Nguyễn Tân Văn rođen je 15. ožujka 1928. godine u Ngăm Giáou, u Vijetnamu, preminuo je 10. srpnja 1958. u logoru Yen Binh, u sjevernom Vijetnamu. Marcel je bio brat vijetnamskih redemptorista. Tijekom svog života imao je dar lokucije (unutarnjeg govora); dar vizije svete Terezije iz Lisieuxa, Isusa i Blažene Djevice Marije. Marcel Van, mladić čiji je život od najranijeg djetinjstva bio ispunjen raznim trpljenjima. Kao dječak osjetio je poziv da bude svećenik i da bude svet. Stupivši u sjemenište suočio se sa iznimnom okrutnošću svećenika, kateheta i vjeroučitelja, koji su nad njim vršili teror, batinajući ga, kažnjavajući ga i ucjenjujući ga.  Naime, Marcel je morao primati udarce drvenim štapom ako je želio pristupiti pričesti. Sve je to trpio, radi Euharistijskog Isusa. Sa dvanaest godina bježi, te živi poput beskućnika na ulicama i skrivajući se po okolnim mjestima. Nije se usudio vratiti kući, jer su ga lažno optužili da je pobjegao iz sjemeništa radi krađe. Upada u razna iskušenja, nema novaca, nema hrane, jede vosak koji se topio sa svijeća na oltaru.  Konačno biva primljen u sjemenište u Lang – Sonu, gdje mu pod ruke dolazi knjiga Povijest jedne duše, od svete Terezije od Djeteta Isusa. Ta mu knjiga mijenja život i Bog mu udjeljuje dar razgovora sa svetom Terezijom od Djeteta Isusa, koja mu postaje sestrom i učiteljicom duhovnog života. Komunističke vlasti Vijetnama u montiranom procesu osudile su ga na petnaest godina robije. Kasnije je prebačen u Logor 2 u Yeh Binhu. U Yeh Binhu pretrpio je najgore muke: dvije godine bio je zatočen u mračnoj ćeliji, neprestano premlaćivan… Okovan, po nekoliko mjeseci bez dodira sa vanjskim svijetom… Umire 1959. godine shrvan tuberkulozom i beriberijem.

Odakle Marcel Van u Hrvatskoj? Odakle u Duhovnom kutku? Gdje danas vidiš njegovu prisutnost u Vašem apostolatu i kamo ona vodi?

Marcel je došao u DK, u naše živote kao grom iz vedra neba, ili kao golubica u gnijezdo koja će se tu smjestiti i izleći nove golubiće. Kao grom iz vedra neba, to jest, neplanirano, čitajući knjigu sestre Emmanuel Maillard Skriveno dijete Međugorja naišao sam na odlomak iz njegovih spisa i nešto se otvorilo, pokrenulo, Duh Sveti počeo je djelovati, otvarati vrata i pronalaziti rješenja kako bi se Marcel Van preveo na hrvatski jezik. Potrebno je posebno  zahvaliti prevoditeljici Ivani, njezinoj velikodušnosti bez koje ne bismo mogli čitati Marcela Vana na hrvatskom. Pod izrazom, kao golubica koja je pronašla svoje gnijezdo u Duhovnom kutku i izlegla mlade golubiće, mislim na mnogo unutarnjih ozdravljenja koja smo primili po zagovoru Marcela Vana. Mnogo je ljudi  po njegovom zagovoru svladalo bludnost. Također,  intuitivno osjećam da je on zaslužan za novi apostolat koji smo tek pokrenuli – apostolat za djecu. Isus je sam nazvao Marcela apostolom djece i dao mu je mnoga otkrivenja o djeci, njihovim dušama i o tome kolikom ih snagom ljubi.

„Marcel, tvoj apostolat mora biti usmjeren prema djeci. Želim da privučeš djecu k meni. Volim ih puno. Kad se loptaju, kad se natječu u plivanju ili igraju bilo koju drugu dječju igru, ja sam posve prisutan među njima… Marcel, sve me u vezi s djecom veseli: njihova riječ, njihov osmijeh, pa čak i suza koju puste u trenutku tuge, sve me to veseli… Ali nažalost, čini se da djeca danas svojim načinom postupanja žele oponašati odrasle. A najžalosnije je to što ih svijet natjera prije upoznati grijeh nego mene. Moj život kao malog djeteta, čak vrlo malog djeteta koje jedva zna hodati, moguće je oponašati. Marcel, slušaj što ti govorim. Ljubim te nježno. Imam posebnu naklonost prema djeci, sretan sam što sam im prijatelj. Djeci sam već obećao Božje kraljevstvo… U mojim očima djeca su opuštanje za mene, jedina zabava koja me može utješiti i povesti me da rado prihvatim svijet u svoje naručje. Međutim, svijet želi ucijepiti u srca djece otrov grijeha… Jao! Marcel, govori djeci o nebeskom kraljevstvu; baština koja im je obećana nalazi se upravo tamo… Božje kraljevstvo pripada djeci, blagoslovljeni su time što ovo nasljedstvo mogu primiti tek raširivši ruke. Potrebno im je dati do znanja da posjeduju baštinu, jer ako ne znaju za nju, sigurno je neće moći posjedovati. Da, Marcel, potrebno ih je obavijestiti o njoj, jer je u tome njihovo pravo bogatstvo, treba ih poučiti da prihvate baštinu koja im pripada.“  Marcel Van: Razgovori

Ne bi bilo netočno reći da ne bi bilo sluge Božjega Marcela Vana da nije bilo svete Male Terezije. Po čemu je sve Terezijin »mali brat« bio srodan svojoj »velikoj sestri«?

I sveta Mala Terezija i sluga Božji Marcel Van doživjeli su posebnu milost za Božić. Za svakog od njih božićna noć je prekretnica – to je trenutak kad milost ulazi u njih i preobražava ih. Sveta Mala Terezija piše da je te božićne noći dobila milost potpunog obraćenja. Gotovo identično iskustvo, Marcel van naziva sezonom velikih radosti, sezonom velikih pobjeda. Što im se dogodilo u božićnoj noći? Mala Terezija uspjela je ukrotiti svoju razdražljivu i razmaženu narav. Marcel Van je te noći uspio isto – ukrotio je svoju narav, narav koja voli mrmljati. Kad mu je nanesena nepravda u božićnoj noći nije reagirao kako bi inače reagirao, već je uspio ostati smiren.

Nekada ne bih oklijevao mrmljati, ali te se noći nešto promijenilo. Polako sam zatvorio knjigu i otišao sjesti pored stupa. Tamo sam Bogu prikazao svoje suze i pobjedu.

Eto, to je bila moja prva bitka u kojoj sam pobijedio sebe; sasvim neznatna i ne zaslužuje usporedbu s gorčinom mnogih drugih kušnji; ali odjednom sam spoznao kako trpjeti radosno Isusu za ljubav. Zatim sam otišao pred jaslice, Isusu prinijeti dar koji sam upravo dobio. Kada sam se vratio kući susreo sam osobu koja je ugasila svijeću pored mene i zaželio joj sretan Božić kao da se ništa nije dogodilo. Od trenutka ove pobjede, svaki put kada bi mi se ukazala prilika za poniziti se, obično bih izašao kao pobjednik. Od tada pa nadalje, cvijeće Ljubavi u obilju će cvasti u mojoj duši i ja ću s osmijehom pozdraviti loše ponašanje moje obitelji prema meni.“

Njihova srodnost je u tome što su uspjeli milošću pobijediti svoju narav i pobjeđivali su do smrti. I upravo pobjeđivanje svoje naravi, u malim svakodnevnim situacijama oni nazivaju milošću potpunog obraćenja ili sezonom velikih radosti i pobjeda.

Van je s Terezijom gajio mistički odnos, ali odnos istovremeno prepun smijeha, poljubaca, pa čak i zadirkivanja. Kako razumjeti tu svetost i kako ju je Marcel otkrio?

Radi se jednostavno o zbrci pojmova koja vlada u ljudskim glavama. Svetost je za većinu ljudi nešto okamenjeno. Nešto poput vaze iz dinastije Ming koju staviš u vitrinu i tamo stoji, ali nije za upotrebu, ne pripada svakodnevnici.  A stajati u vitrini znači biti usamljen. Ljudi svetost tako doživljavaju. Ali stvar je skroz suprotna; zaokret za stoosamdeset stupnjeva. Novi kut. Novi pogled. Svetost je zajedništvo s Bogom. Svetost je najbolji lijek protiv usamljenosti. Svetost je najviši oblik ljubavi i zajedništva. Zato je Bog svet – jer je Ljubav i jer je zajedništvo – Trojstvo. Isus je svet. Isus je bio i jest pravi Bog i pravi čovjek. I svetost je nešto božansko u ljudima. Nešto što im tako lijepo paše. Kao dobro skrojena haljina. I to vidimo kod svete Male Terezije i Marcela – božanski život u ljudskoj naravi. Vau. Top. Oni su „pravi“ ljudi. Poput njih i mi kad smo u istinskom zajedništvu smijemo se, ljubimo se, igramo se… Jednostavan recept glasi: „Ako ne želite biti usamljeni i uštogljeni budite sveti“.

U razgovorima koje je Marcel zapisivao Terezijama mu je nerijetko govorila u – pjesmama. Kakva se poezija piše na nebu – i čemu ona služi?

U jednoj knjizi Romano Guardini napisao je da razgovor i pjevanje (pjesme) potresaju same korijene ljudske egzistencije. Ako gledamo Marcelov život ne možemo ne vidjeti da je to istina. Marcel neprestano razgovara s Isusom i u svakom razgovoru biva potresen. Egzistencijalno potresen. Otkriva sebe, svoju bijedu i Božju dobrotu i ljubav. I bezbrojni razgovori koje Marcel vodi sa Isusom, Marijom, sv. Malom Terezijom od Djeteta Isusa su razgovori o najobičnijim stvarima. A upravo je to zahvat u korijen ljudske egzistencije. Često puta  je nama samima teško izraziti stanje vlastite duše, teško nam je otvoriti se blagoslovu. I upravo stoga, Bog nam dariva poeziju. Sam Isus kaže Marcelu da poezija služi izražavanju vlastite duše. Postoje stanja koja su silno duboka, a ne može ih se izreći osim poezijom. Posebno su to stanja velike boli i patnje. Bog nam daruje poeziju da bismo i mi poput sv. Male Terezije i Marcela mogli izraziti stanje svoje duše kroz slike, ritam, izbjegavanje interpunkcije… Ili da bismo ga mogli prepoznati čitajući ili slušajući neku poeziju. I sam Isus i sama sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa u  nekoliko navrata Marcelu diktiraju pjesme i jasno mu govore da će po recitiranju ili pjevanju tih pjesama doći blagoslovi bilo na njega kao pojedinca bilo na njegovu zajednicu redemptorista.

ČEKAJUĆI BOGA LJUBAVI  (za Ljubljenoga)

Moj mali brat sjedi i želi usnuti.
Vidim, tuga mu se ocrtava na licu.
Njegov postojan pogled izražava žarku želju,
Dok nesigurnost i muka vladaju u njegovoj duši;
Ljubav je otišla sakriti se u daljinama.
O moj mali brate, otvori širom oči,
Pažljivo promatraj u svjetlu vjere;
Uvijek ostajući u srcu ljubavi.
Mali brate, ako vrata ljubavi za tebe ostaju zatvorena,
Ova će se vrata kasnije otvoriti širom,
A onda, kakva će to sreća za tvoje srce biti
Kada te u potpunosti proguta plamen ljubavi.
Moj dragi mali brate, dajem ti poljubac,
Kako mi je drag tvoj ljubazan osmijeh,
I kako mu se raduje srce Ljubavi.
Mali brate, prekrivam te poljupcima bez prestanka,
I prikupljam svaku tvoju suzu,
Trkom ih prinosim onome koga ljubiš,
Govoreći mu prijateljski
Da ove suze imaju svoj izvor u ljubavi.
Dragi moj mali brate, zašto tolika tuga?
Bit ću u miru samo ako mi se nasmiješ.
Volim te nježno, moj mali brate,
I nikada se neću usuditi napustiti te.
(sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa diktira poeziju Marcelu Vanu; Razgovori [143 – 144])

Poezija nadahnuta Duhom Svetim otvara i liječi.

1. Sam je Isus Marcelu Vanu više i od jedne druge nakane preporučivao da moli za okupatore vlastite zemlje – Terezijine sunarodnjake Francuze. Kako je Marcel odgovarao na takve poticaje? Što možemo naučiti iz njegove molitve?

Zašto baš Marcel, zašto baš Francuska, zašto baš sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa. Odgovore na ta pitanja, smjernice i poveznice bismo mogli naći i u mislima sv. Ivana Pavla II koji je uskliknuo za vrijeme jednog posjeta Francuskoj: „Francusko, najstarija kćeri Crkve i učiteljice naroda, što si učinila od svojega krštenja?“ A papa Pio XI rekao je za Vijetnam: „Vijetnam je najstarija kćer Crkve na Dalekom istoku…“ Zanimljiva je činjenica, koju sam pročitao , da je Mala Terezija od Djeteta Isusa prije svoje bolesti trebala biti prebačena u Karmel u Vijetnam, u grad Hanoji. Nije uspjela fizički jer se razboljela, ali otišla je tamo srcem. Zadržimo se na riječima koje je sam Isus rekao Marcelu o Francuskoj:

Mali cvijete moje ljubavi, ne zaboravi zemlju koju najviše volim; razumiješ da je to zemlja koja je dala prvi mali cvijet i koja je odavna rodila još mnoge druge. Ovaj mali cvijet vodi brigu i uživa u ostalim malim cvjetovima, a to je ona koju sam odabrao, moj dragi mali cvijete, za tvoju stariju sestru. Znaš li sada tko je ovaj mali cvijet? Ovdje samo tebe želim nazivati malim cvijetom. Moj cvijete, razmisli o ovome cvijetu i shvati: upravo se u Francuskoj moja ljubav prvi put pokazala. Jao! dijete moje, dok je rijeka te ljubavi tekla kroz Francusku i svemir, Francuska ju je svetogrdno preusmjerila u ljubav prema svijetu na način da se ona malo po malo umanjuje… Zbog toga je Francuska nesretna. (Razgovori [75])

Ili pak na drugom mjestu Isus govori Marcelu:

Isus: Mali apostole moje ljubavi, moja ljubav doziva u pomoć širom Francuske. A kakva pomoć se traži? Jedinstvena pomoć molitve koja će, oživjevši plamen ljubavi, učiniti srca neprijatelja moje ljubavi pokornijima. Mali prijatelju moje ljubavi, ako me ljubiš, nećeš moći ostati ravnodušan i ne biti zabrinut u situaciji u kojoj se moja ljubav našla… Da bi se činilo dobro gdje god se nalazili Francuzi, treba se, kako želim, tamjan molitve uzdići do moje ljubavi… Mali apostole moje ljubavi, zapiši ovo što ti govorim u vezi s Francuskom. Da, želim da služiš kao moj posrednik, čak i za Francusku… Ne boj se ničega. Ponavljam ti… Nema ljepšega od vršenja volje voljenog. Ako me voliš, vrši moju volju… Jao! Francusko, zemljo koju volim posebnom ljubavlju… tvoja dužnost prema meni nije obična dužnost. Francusko, ljubim te; a vi, ljudi Francuske, da li stvarno poznajete osjećaje moga srca prema vama? Vidite li moje suze, koje se miješaju s onima [94] jednoga stranca uposlenog da zapisuje riječi koje mu diktiram za vas? (Razgovori [92 – 94].“

Zadivljujuće je, neobično, da Bog tako ljubi jednu naciju, jedan narod. Čudesno je da Bog pati zbog jednog naroda i želi njegovo otkupljenje. Spasenje. Blagoslov i život. I ono što si me pitao iako su Francuzi neprijatelji, okupatori Francuske, Marcel moli za njih. Zašto? Zato što Isus voli Francusku i zna da Marcel voli Isusa i zna da Marcel neće ništa odbiti onome kojeg beskrajno ljubi. Marcel voli Isusa i voli sve ono što Isus voli, pa makar to bio i okupator. I to je ključ zašto. Isus je znao da mu Marcel neće odbiti ništa.

Vjerujem da Isus tako ljubi i Hrvatsku. I da ima negdje u svijetu onih koji ljube Isusa i ne odbijaju trpjeti za Hrvatsku.

Premda su se Marcelovi »nebeski razgovori« vrtjeli oko priča iz svakodnevice, Bog mu je rasvjetljivao i pojedina otajstva – pogotovo o svojemu očinstvu. O  kakvim »otkrivenjima« možemo govoriti u slučaju Marcela Vana?

Sveta Mala Terezija od Djeteta Isusa učila je Marcela o Bogu Ocu i pomagala mu da ga spozna i otvori se njegovoj ljubavi. Puno je takvih otkrivenja u Marcelovim spisima, no ja bih izdvojio dva koja su mene osobno dirnula i promijenila.

Sveta Mala Terezija od Djeteta Isusa govori Marcelu: „Dakle, kada se obraćaš dobrome Bogu, učini to sasvim prirodno (…) Bog uživa slušati te; zapravo je žedan tih malih priča koje mu ljudi previše rijetko povjeravaju. Oni mogu provesti sate prepričavajući ove zabavne događaje svojim prijateljima, ali kad je riječ o dobrom Bogu koji žudi čuti ove priče do te mjere da mu dođe da zaplače, nema nikoga da mu ih ispriča.“ (Marcel Van: Autobiografija)

Ova pouka sv. Terezije  toliko je bogata. Istaknuo bih samo par detalja koji otkrivaju prirodu odnosa o kojem govori sv. Terezija od Djeteta Isusa. Prvi biser skriva se u njezinim riječima: „Kad se obraćaš dobrome Bogu učini to sasvim prirodno“. Meni je to udarac u glavu, direkt; udarac koji će svakog onesvijesti, no kad se osvijestimo bit ćemo u nekoj drugoj stvarnosti. Licem u lice s Ocem. Prirodno, kao što se u vodi vidi odraz drveća koje krasi obalu. Bez muke, bez buke. Velika većina ljudi se gotovo nikad Bogu ne obraća prirodno, prilazi mu sterilno, sa strahom, sa religijskom pozom i izvještačenom pobožnošću. I to Boga žalosti. Drugi biser koji nam otkriva Duh Sveti preko riječi sv. Terezije od Djeteta Isusa  jest da je Bog žedan jednostavnih razgovora s nama, razgovora o svemu. On želi čuti i zabavne priče iz našeg života. Za nas je Bog doktor psihologije kojeg zanimaju samo naše tjeskobe i to pomalo dosadan doktor kojeg smaraju naše tužne priče, a za anegdote nema vremena. A on je sama radost koja uživa slušati zabavne stvari, lijepe stvari. Kakva pouka: pričaj s Ocem i o lijepim stvarima, o onome u čemu si uživao, što te razveselilo….

Drugi detalj krije se isto u pouci sv. Terezije od Djeteta Isusa: „Ponudi čitavo svoje malo srce Bogu.  Budi iskren s njim u svim okolnostima i u svim svojim gledištima. Kada osjetiš radost, ponudi mu tu radost koja nadima tvoje srce i tako ćeš njemu prenijeti svoju radost. Može li biti veće sreće od one koju ima jedan par koji se međusobno ljubi i razmjenjuje sve što posjeduje? Na taj način ophoditi se s Bogom znači govoriti mu hvala, što mu je draže od tisuća dirljivih napjeva. Ako te, s druge strane, napadne tuga, obrati mu se iskrenim srcem: “Bože moj, uistinu sam nesretan!” I zamoli ga da ti pomogne prihvatiti tu tugu sa strpljenjem. Zaista vjeruj u ovo: ništa ne pruža toliko zadovoljstva dobrome Bogu nego vidjeti na ovoj zemlji srce koje ga ljubi, koje je iskreno s njim na svakom koraku, u svakom osmijehu, kao i suzama ili malim trenutnim zadovoljstvima.“ (Marcel Van: Autobiografija [600])

Prihvaćanje ove pouke jest pobjeda nad duhom laži. Dati Bogu svoje srce i ono što u njemu imamo i nosimo jest život u istini. Ponuditi Bogu sve – radost i tugu koje se nose u srcu stvaraju uzajamno povjerenje i sreću. Sreća je dijeliti s Bogom Ocem sve. A dijeli onaj koji ljubi. Oni koji ne ljube nemaju ništa za podijeliti.

Marcelov životopis svjedoči o nevjerojatnoj količini patnje koja je okrunjena i smrću u mladosti – baš poput sv. Male Terezije. Ima li takav čovjek što reći današnjim mladima?

Marcel je čovjek ljubavi. A ljubav uvijek govori i riječima i djelima. Marcelova smrt u logoru jest govor ljubavi. On sam zapisuje: „Moje jedino zanimanje je ljubiti te (Isuse)… Kakav god bio moj život, mogu samo ljubiti.“ Imam veliku želju biti žrtva Božje ljubavi i vapiti da Bog podari mir Francuskoj i mojem voljenom Vijetnamu.“

To je poruka mladima: autentična ljubav prema Bogu i drugima. Sve ostalo je ništa.

This website uses cookies to improve your web experience.
Explore
Drag