Gorane, na početku ovog intervjua molim te da nam se predstaviš. Kao veliki zaljubljenik u glazbu, predstavi nam se nekim stihom, koji ocrtava tebe, ili dio tebe; neka stih bude iz neke pjesme tvojeg omiljenog benda; zatim pokušaj naći odgovarajući stih u Bibliji ili citat nekog sveca koji te opisuje?
Ja sam Goran Andrijanić, suprug Barbare, otac Antonine, Jana i Ruže. Rođen sam i odrastao u Derventi, gradiću na sjeveru Bosne i Hercegovine, presudno formiran u Zagrebu gdje sam studirao, a potom živio i radio kao novinar. Sada živim i radim u Poljskoj, u Varšavi.
Inače, zanimljiva je stvar s tom mojom, kako je zoveš, „zaljubljenošću u glazbu“. Čak i u vrijeme svoje najgorljivije predanosti rock kulturi, nisam bio sklon njezinu idoliziranju. Svaki put kada bih čuo izjave tipa „glazba je moja religija“ ili „ne mogu živjeti bez glazbe“, osjećao bih tu afektiranost kao apsurdnu i izvještačenu.
Ono što je mene zanimalo u cijeloj toj priči nije bila glazba kao takva, nego ljudi i njihovi životi. Njihove priče, emocije, drama njihove egzistencije, način na koji je rješavaju ili izražavaju. Možda će zazvučati paradoksalno, ali ta pankerska otvorenost prema izravnom iskustvu čovjeka, važnija od robovanja kulturološkim paradigmama i normama, to je mene držalo prijemčljivim prema Evanđelju koje je u moj život došlo kasnije. Držalo me u emotivnoj i duhovnoj pripravnosti za primanje odgovora na doista presudna pitanja. To je moje individualno iskustvo, ne kanim ga ovdje uzdići na razinu općeg pravila. Rock glazba je, međutim, nekada imala tu zahvalnu „izvankulturološku“ poziciju, koja ju je čuvala od ideologije i mehanizama društvenog nadzora. Danas više nije tako, danas je ona potpuno ideologizirana, kao i cijela naša zapadna kultura.
Daleko sam od nekritičkog prihvaćanja rock kulture, ali činjenicom ostaje kako onaj tko ju ne razumije, propušta shvaćanje jednog važnog izričaja senzibiliteta mladih koji je povezan s njihovim najdubljim emocijama, kako pozitivnim, tako i negativnim.
Što se stiha tiče, ima jedan, ne znam koliko ocrtava mene, ali bio mi je u jednom trenutku prilično važan.
„If your heart is a flame burning brightly
You’ll have light and you’ll never be cold
And soon you will know that you just grow
You’re not growing old”
Stih je iz pjesme “Flexible Flyer” benda koji se zove Hüsker Dü. Napisao ju je bubnjar i pjevač toga benda Grant Hart kada mu se rodio nećak, kao neku vrstu posvete. Hart, koji je preminuo prije par godina, imao je prilično nesretan život, dobar dio njega proveo je kao ovisnik o narkoticima, umro je od posljedica hepatitisa. Nikakav svetac. Ali, u pjesmama koje je pisao bilo je, često, puno svjetlosti i dobra.
“I najmanja pjesma može biti odsjaj neba, a izvještaji o najmračnijim ponorima još uvijek obuhvaćeni čežnjom za Njegovim svjetlom”, napisao je jednom Karl Rahner i to je citat koji mi puno govori.
Stih iz Biblije koji bih spomenuo jest onaj iz Otkrivenja 21,5:
„Tada Onaj koji je sjedio na prijestolju reče:
‘Evo, sve činim novo’“.
Na svom vjenčanom prstenu imam ugraviranu kraticu toga stiha. To je bio stih koji je moja supruga, inače Poljakinja, dobila u molitvi kao riječ Božje potpore, par mjeseci prije nego će se udati za mene, ostaviti sve i preseliti u Hrvatsku.
Shvatili smo tu riječ kao ohrabrenje u trenutku kada su pred nama bile velike promjene u životu, posebice u njezinom. Kao oslonac u vremenu nesigurnosti, kao osvješćivanje da Bog radi u našim životima, da nas mijenja, da nas suobličava sebi.
Meni je taj citat podsjetnik da kršćanstvo nema ništa s jalovim mirom, s uljuljkanošću u lažnu sigurnost.
Kako da ti kažem, mi nismo par koji vodi idiličan obiteljski život u predgrađu, ako me razumiješ. Nakon 13 godina braka i života u Zagrebu, preselili smo u Poljsku, opet u neku novu situaciju, oslonjeni na Božju providnost. Ja sam se već odavno pomirio s tim da je neizvjesnost dio našega života. U stvari, lažem te. Nisam se pomirio, ali se trudim.
Kako god, Bog je tako posložio moj život da ja nemam drugoga izbora, nego biti poput onog utopljenika iz Ratzingerove knjige „Uvod u kršćanstvo“ koji pluta na križu iznad zastrašujuće, prijeteće dubine oceana i čvrsto ga se drži. Bog čini sve novo i ako netko misli da vjerovati u to znači živjeti poput lika iz neke katoličke sapunice o uspjehu, zdravlju i sreći – nema pojma o čemu govori. Ili, možda ima, ali ne govori to meni.
Koji sveci su oblikovali tvoj život, napravili pontonske mostove u vrijeme raznih tvojih kriza i pomogli ti da prijeđeš s jedne obale na drugu? Koji sveci sada s tobom grade pravi most? Kako biti most drugima, da drugi preko nas prijeđu sa obale gdje nema raslinja i riba na drugu stranu gdje su ribe i istinski Ribar.
Sjećam se vremena kada sam u Hrvatskoj organizirao koncert evangelizatorskog benda koji se zove No Longer Music. Oni su protestanti. Razgovarao sam s jednim od njih o vremenu na dan koncerta na otvorenom, jer smo se bojali kiše. Rekao sam mu da se ne treba brinuti, jer ću moliti zagovor sv. Josipa za lijepo vrijeme.
„To je neki tvoj prijatelj?“, upitao me.
Pokušavao je biti sarkastičan, ali istog momenta kada je to izgovorio meni je to zazvučalo kao proroštvo.
„Da, to je moj prijatelj, kako znaš?“, odgovorio sam.
I prije obraćenja u životu mi je bio važan onaj osjećaj pripadništva nečemu većem od mene. Važni su mi bili solidarnost i lojalnost tom većem koje te usmjerava prema Dobru i Ljepoti, jedinstvo u traganju za njima.
Moram opet o svom iskustvu s rock glazbom, koju sam inače i svirao jer sam bio bubnjar u nekoliko projekata. Svaki istinski dobar rock band ima negdje u svom temelju tu ideju – jedinstvo članova u posvećenosti, u traganju za Istinom. Nemam iluzije, glazbena industrija degradirala je tu početnu ideju rock benda u koncept stroja za proizvodnju novaca. Svi važni bendovi, međutim, imali su barem jednu fazu kada su bili vjerni početnoj ideji bratstva u potrazi. I to se uvijek održavalo na njihovoj glazbi, čak i kada bi to bilo u naznakama.
Meni je otajstvo Općinstva svetih vrhunski, najčišći izraz toga bratstva. Ujedinjeni na nebu, u čistilištu i na zemlji u mističnom tijelu Isusa Krista, u ljubavi, milosrđu, međusobnom pomaganju, usmjereni prema vječnosti. Taj element Crkve, communio, bio je iznimno važan za moje obraćenje. Privuklo me to zajedništvo, bilo je toliko impresivno da ga ništa od svih kasnijih loših iskustava koje sam imao s onim ljudskim u Crkvi nije niti na trenutak ugrozilo. Niti blizu!
Sveci mi neprestano pomažu. Sv. Franjo Saleški spasio mi je život. Doslovno, to nije metafora. Drugi put ćemo o detaljima. Sv. Josip me oslobodio od pornografije i trenutačno me oslobađa od gorčine i zavisti.
Vjerojatno bih mogao nabrojiti još par „intervencija“. Ja pomoć svetaca, međutim, ponajviše osjećam u svakodnevici i njezinim mukama.
Pitaš koji svetac mi pomaže „graditi most“. Sveti Josip, ponajviše. Žena mi piše ikone i nedavno mi je pokazala staru, klasičnu, ikonu Isusova rođenja. Nikakva idila, nego vrlo teška, višeslojna slika. Isus u jaslicama, omotan poput mumije u sarkofagu. Marija udaljena od sina, čežnjivo ispruženih ruku prema njemu. Sv. Josip negdje sa strane, tjeskoban i zamišljen, a pored njega stoji Sotona i kuša ga. Božić, čovječe, porođenje Boga!
Ta slika sv. Josipa – tjeskobnog, kušanog, zbunjenog, a opet s oreolom oko glave – to je slika koja meni puno daje. Šutljivi Marijin zaručnik kojemu se pred očima događa čudo Božjeg spasenja čovječanstva, a on pri tome mora misliti kako će ženu i dijete prebaciti negdje na sigurno, kako će ih sutra nahraniti, gdje će spavati tu večer….Ja se molim za takvu vjeru – onu koja je toliko ukorijenjena u jedinstvo s Kristom i Marijom da se ne boji baciti u muku svakodnevice. Suočava se s njom i trancendira je. Obično sv. Josipa navode kao uzor muževnosti. Meni se čini kako je njegova hrabrost dovoljno univerzalna da može nadahnuti bez obzira na spol i stalež.
Novinar si. Petar je ulovljen na obali, kad je ribario i vidimo da ga je njegovo zanimanje pratilo do kraja. Ribar koji baca mreže, samo se ulov mijenja. Vjerujem da si i ti tako uhvaćen na obali pisaćeg stola, tipkajući na pisaću mašinu. Novinarstvo kao poziv. Novinarstvo kao hod s Kristom. Novinarstvo kao ribarenje ljudi. Novinarstvo kao apostolat. Susret Krista i novinara. Reci nam nešto o svemu tome? Da je Krist, učitelj na nekoj katedri, nositelj kolegija Osnove novinarstva što bi poučavao?
Mogu li se njegovi principi i modusi djelovanja primijeniti na ono što ti želiš postići svojim pisanjem? Može li se biti Kristov novinar bez molitve?
Da si mi postavio ovo pitanje prije desetak godina, već bi dobio tiradu o novinarstvu kao velikom pozivu, plemenitoj službi, nekoj vrsti suvremenog viteštva ili što ti već sve ne bih nadrobio. Danas me puno više od „plemenitog poziva“ zanima kako da u svakodnevnom razvoženju djece do škole i natrag do kuće pokušam biti bliže svetosti.
Ne mislim da novinarstvo nije važno, dapače. Ono nije, međutim, važnije od bilo kojega drugoga posla koji se radi s vjerom, srcem i na slavu Božju. Naravno, nije niti manje važnije.
Ja sam suprug i otac, u tome je moje temeljno poslanje, a tek onda sve ostalo, pa i novinar. Imao sam faze kada sam svoje novinarstvo shvaćao preozbiljno, pa sam čak mislio da sebi mogu dopustiti da se zbog novinarskog stresa izderem na djecu. Eto, toliko sam bio glup.
Ne vidim sebe kao katoličkog novinara, nego kao novinara koji je katolik. Ne govorim ti to zato što pokušavam u svojoj profesiji pobjeći od odgovornosti koje imam kao vjernik prema Bogu i bližnjemu. Govorim to zbog toga što bavljenje novinarstvom zahtjeva jednu intelektualnu dinamiku koja ima svoju logiku. Ona traži stanovitu autonomiju savjesti bez koje novinarstvo postaje servilno i sterilno. Drugim riječima, niti jedan svećenik, niti jedan biskup ne može potpuno odlučiti umjesto mene je li neka vijest korisna ili ne za Crkvu i društvo.
I tu dolazimo do odgovora na tvoje pitanje o molitvi. Ona je presudna. Jer ako svojoj savjesti već dajemo takve ovlasti, onda je ne možemo ostaviti samu, nego je pravilno formirati u molitvi i sakramentalnom životu. Tu je potrebna, dakle, jedna integralnost duhovnosti i profesionalnosti.
Što bi Isus naučavao na kolegiju novinarstva? Siguran sam da bi naučavao da dobro i važno novinarstvo ne prepoznajemo prema jačini reakcije čitatelja i gledatelja, nego prema dubini službe Bogu i čovjeku. U novinarstvu je isto važno da ljevica ne zna što piše desnica. Suvremene škole i teorije novinarstva proizvode ljude ovisne o „feedbacku“ onoga što rade. Čine ih slabima i neotpornima na protivštine, zbog čega su skloni kompromisima. Treba to novinarstvo osloboditi taštine. Jako poštujem novinare za koje osjetim da ih nose ideali, a ne ego, bez obzira jesu li lijevi, desni, konzervativni ili liberalni.
Da imaš priliku osnovati jedne katoličke novine, jedan katolički tjednik, kako bi ga nazvao? Koje teme bi obrađivao? Sanjaš li o tome?
Ja sam dio takvih snova već ostvario. Bio sam dio tima koji je podigao na noge portal Bitno.net. Taj je portal, to je potpuno jasno iz ove perspektive, promijenio medijsku scenu Crkve u Hrvatskoj i to neopozivo. Uređivao sam ga dok sam osjećao kako to ima smisla. U jednom trenutku, želio sam otići korak dalje s njim profesionalno i duhovno. Kada sam shvatio da mi to neće biti omogućeno, maknuo sam se jer nisam želio upasti u status quo.
Međutim, kasnije sam za Salesianu objavio knjigu razgovora s fra Antom Vučkovićem „Neostvarena sloboda“. Ja tu knjigu doživljavam kao neki konačni, pa i najvažniji plod moga rada na Bitno.net. U njoj sam fra Antu ispitivao o Crkvi u Hrvatskoj, o tome gdje smo i kamo idemo, koji su naši problemi. Moja su pitanja bila formirana i razbistrena u godinama moga uređivanja portala. Postavio sam ih čovjeku za kojega sam procijenio kako u tom trenutku ima punu sliku stanja u Crkvi i to na svim razinama: od pastoralne do akademske. Zvučalo je kao prilično ambiciozan cilj, kojega se fra Ante nije uplašio. On je, mislim, jedan od malobrojnih u našoj Crkvi koji ga može realizirati. I tako je nastala ta knjiga. Toplo je preporučujem svakome tko želi shvatiti gdje smo kao Crkva trenutačno.
Do mene dolaze glasovi posvećenih osoba i laika koji mi govore koliko im je knjiga važna. I to me raduje.
Mene situacija s tom knjigom podsjeća na onu legendarnu anegdotu s prvim albumom The Velvet Underground. Priča ide kako taj album nije došao do puno ljudi, ali svaki koji ga je čuo odmah je napravio bend. Ako se nešto slično dogodi s „Neostvarenom slobodom“, to će biti ispunjen san jednog pankera.
Koji su zapravo tvoji snovi? Krist kao onaj koji ima moć ostvariti snove – govoriš li Kristu svoje snove. Nisu li snovi tu da se ispune? Ne dolaze li takvi poticaji od Duha.
Čini mi se kako je tu presudna nadahnutost srca. Ako je srce zasićeno i umorno, teško se otvara Bogu i njegovom djelovanju. Letargija, ili kako su je zvali Pustinjski očevi, acedia, razornija je čak i od očaja. U očaju još uvijek postoji taj impuls za istinom i ljepotom, u acedii ne.
Za mene, najgore je kada se navikneš na sivilo i misliš da je to ono što Bog želi za ljude, za tebe. To je vrlo opasna zamka. Predaš se, govoriš sebi: to je to, ne može bolje od toga, to je sve što mogu, treba odživjeti tu na zemlji to vrijeme koje mi je dano na taj način…To su laži, a znamo tko nas želi lagati.
Mir i radost koji dolaze od Boga uvijek su na dohvat ruke, samo se treba potruditi oko njih. Poraditi na sebi, očistiti grijeh koji se skrio negdje u zakutcima duše, jer sigurno je tamo maskiran u nešto što nam se čini nevažnim, a ostavlja nam tragove u duhu. Treba uložiti napor volje u molitvu i post. Kada posložiš svoj život u ritmu Duha Svetoga, onda sve u njemu izgleda kao ostvarenje snova. Ja sam cijeli svoj život imao samo jedan doista važan san – biti slobodan i moći voljeti. I to mi se ostvarilo.
Nikada nisam imao povjerenja u duhovnost koje uljepšava stvarnost, miješa kršćanstvo i self help filozofiju. Križ ne možeš „psihologizirati“, on je nadnaravna činjenica koja tome izmiče. Tu nema pseudoracionalizacije, moraš se s njime suočiti u svoj njegovoj težini.
Sjećam se kako sam jednom razgovarao sa svojim prijateljem koji je upravo ostavljao svoju ženu i dijete.
Nije me htio slušati. Rekao mi je: Ne želim čuti što mi imaš za reći, jer ti si katolik i vjeruješ da se čovjek treba u braku žrtvovati i odricati, a ja to ne želim.
Prvi impuls koji sam tada osjetio jest da mu objasnim da „to nije baš tako“. Kasnije, shvatio sam da je to što on govori jednostavno – istina. Od križa ne možeš pobjeći. Možeš mu okretati leđa, kao što je to činio moj prijatelj. Ako ga on nije želio, ja tu nisam mogao ništa, jer odakle mi pravo da ljudima natovarujem križ koji nisu spremni nositi?
U braku si. Vjerujem da je to jedan ostvareni san. Krist je imao tu prste. Kako je biti razapeti suprug? Kako je biti razapeti otac? Kako je nositi Isusove sandale i naviještati evanđelje svojim ukućanima? Kako iz dnevnog boravka učiniti kućnu Crkvu? Kako povjerovati da će Otac nebeski koji hrani ptice nahraniti i nas?
Rijetko sam imao tu milost potpune sigurnosti u onome što činim. Jedna od tih situacija bila je baš sve u mom životu što je povezano s mojom ženom. Upoznao sam je preko interneta i čim sam vidio njezinu sliku, znao sam da je moram susresti. Već kada smo počeli komunicirati on-line, znao sam da će mi biti žena. Naš brak je, zapravo, jedno predivno čudo i Bogu hvala da nam uspijeva to ne zaboraviti.
Ja se Bogu ne mogu približiti nego po svojoj ženi i svojoj djeci. Ako netko tko je u braku to ne shvaća, na krivom je putu. Znam čovjeka koji je ostavio ženu i djecu jer je htio više vremena da glazbom slavi Isusa. Strašnja je to kušnja, ta želja za bijegom od križa.
Majka bl. Jerzyja Popieluszka, kapelana pokreta Solidarnost kojega su ubili komunisti, jednom je rekla: Najvažnije u životu jest dati djeci Boga. Izjavila je to nakon što je njezin sin ubijen kao mučenik, svjedočeći za Boga kojega mu je njegova majka „dala“.
Nemam nikakav mudar savjet za očeve. Jedino što sam istinski mogao dati svojoj djeci jest molitva za njih i prizor oca koji se moli nebeskom Ocu. Znam koliko je taj prizor važan, jer sam odrastao bez njega. To pomaže. Vidim radost moje djece koja sigurno nije došla od mene i za koju znam da je milost djece Božje. Dati Boga djeci – to za mene znači ne smetati da On djeluje u njihovim životima.
Jednom sam čuo jednog mudrog čovjeka kako govori o tome da se nakon svađe sa ženom, uvijek nastoji pomiriti s njom tako da djeca vide njegovu ispriku, njegovo kajanje. To je važno, pokazati djeci da ljubav pobjeđuje smrt, da dan ne može završiti bez nade, bez obzira koliko težak bio.
Krist je prečesto sam u svetohraništima? Stvara li ti to bol? Sam je u našim srcima. Sam u dušama. Kako ga utješiti? Koliko dodvoravanja ovome svijetu, koliko puta za istim šankom sa Zlime, umjesto piti čašu koju Otac pruža? Zašto je toliki kukavičluk među katolicima?
Strašno teško pitanje, ovo zadnje. Ali, kukavičluk je općenito među Hrvatima, pa i samim time i među katolicima. Ne svima, naravno. Bilo bi lijepo da smo mi katolici drugačiji, ali, eto, nismo.
Živim već treću godinu u Poljskoj. Dakle, na neki način sam pobjegao i kao klasični kukavica nemam previše prava držati lekcije bilo kome. Međutim, moram reći da svaki put kada dođem u Hrvatsku (što se često događa), uvijek iznova osjetim ono neugodno društveno ozračje koje mi je smetalo dok sam živio tu. Nije to samo moja subjektivna ocjena, puno prijatelja mi govori kako osjećaju isto. Radi se o jednoj čudnoj vrsti letargije, nekog bolesnog status quo-a u kojemu se svaka incijativa, svaki poticaj na promjenu odmah uguši u korijenu. Tu ulazimo u područje politike, znam. Ali, to ima i svoju duhovnu dimenziju.
Bila je ona posebice vidljiva, primjerice, kada su nedavno ljudi u Hrvatskoj počeli moliti na ulicama i trgovima. Nije me iznenadila mržnja i poruga koja se izlila na njih. Živimo u društvu gdje je distanciranje od katoličke vjere pitanje društvenog prestiža, neka vrsta inicijacije u povlaštene slojeve društva. Tko to ne vidi, ne vidi ništa. Nije me dakle iznenadila niti rastužila ta mržnja, ali jest reakcija nekih krugova u samoj Crkvi koji su tu mržnju prešutno prihvatili ili čak podržali.
Riječ je o nekoj vrsti stockholmskog sindroma. Mistificiramo svoj kukavičluk i kompromis, utvaramo si da je on zapravo životna mudrost, „otvorenost“, „spremnost za dijalog“, kako ga već sve ne nazivamo ne bi li ga maskirali i priznali sebi da se jednostavno bojimo. Potom, kada se netko ne boji, on izaziva podsvjesnu nelagodu i stid u nama, i onda ga moramo omalovažiti, ismijati.
Fra Ante Vučković je jednom jasno rekao: imamo svako pravo reagirati na napade protiv nas. Ne samo zbog našega dostojanstva, nego zbog dostojanstva svakog čovjeka koje je ugroženo ako živimo u društvu u kojemu se tolerira netrpeljivost, mržnja, isključivost.
Crkva u Hrvata jest bogata karizamama i Duhom Svetim. Znam što govorim, jer uspoređujem to sa situacijom u Poljskoj koja je deset puta veća. Nemamo se čega stidjeti. Nije mi, međutim, do konca jasno zašto se to bogatstvo Duha ne izlijeva izvan okvira Crkve, zašto se odlučnije ne prelijeva na društvo u kojemu živimo. Negdje nešto propuštamo napraviti.
I za kraj Gorane, upoznat si s nama s našim radom. Kako ti gledaš na Duhovni kutak? Koji bi bili tvoji savjeti za nas, za našu evangelizaciju?
Uvijek mi se jako sviđala glazba koju stvarate. Za mene, uvijek je bila osvježenje jer imam ozbiljan estetski problem s većim dijelom, kako je zovu, „duhovne glazbene scene“ u Hrvatskoj, koja je za mene previše stilski uniformirana i predvidljiva. Netko je negdje napravio ozbiljnu pogrešku, uvodeći komercijalne kriterije svjetovne glazbe u duhovnu glazbu, smatrajući da time podiže njezinu kvalitetu. I danas trpimo posljedice te greške. Duhovni kutak je uvijek bio izvan toga, u nekom svom svijetu slobodne kreativnosti, i ta neopterećenost proizvela je neke doista važne pjesme.
Znam da ste u posljednjih par godina privukli neke doista jake autore i glazbenike u svoj bend i mislim da je najbolje tek pred vama. Samo ostanite tako otvoreni kao što ste bili.
I jako mi se sviđa vaša duhovnost. Smjestio bih je negdje između kontemplativnosti i karizmatske duhovnosti. Neka vrsta mješavine koja mi strašno odgovara.
Nemam savjet za vas. Ali, ako vi imate neki za mene, jako ću ga rado poslušati.