Luka Tripalo, književnik, pjesnik, farmaceut, suprug, otac …
Krist ulazi u naše živote ondje gdje ga najmanje očekujemo. I to često jednom kratkom rečenicom. Zašto Krist uopće ulazi u naše živote? I što se tada događa? Što se dogodilo u tvome životu? Zašto je često taj početak štur, rečenice kratke, a kasnije nas Bog poziva na svakodnevne razgovore s njim?
Moje iskustvo sušta je suprotnost opisanomu. Krist je, doduše, ušao u moj život jednom kratkom rečenicom koju sam dugo naslućivao – zar ti to treba? – no nakon toga uslijedilo je pravo obilje susreta i riječi, pa i promjena navika i uvjerenja. Ipak, već koji mjesec kasnije započela je suhoća u kojoj dugo nije bilo pravoga razgovora. Trebalo mi je osam »šturih« godina da shvatim što mi je Bog njome želio poručiti. Često se pitam zašto je dopustio da se sve baš tako odvije. Nije li moglo biti jednostavnije, brže, lagodnije…? Možda je i moglo; no možda ga ne bih zavolio. Kad se sjetim da mi je samo zato došao, osjećam strašan stid i strašnu dragost. Čini mi se da je to najmudrije što uopće imam.
Što za tebe znači biti Kristov?
Nedavno sam ponovno započeo čitati Prvi životopis sv. Franje Tome Čelanskoga. Iako ga je više zanimala Radosna vijest od povijesti, Toma je uspio nevjerojatno vjerodostojno zabilježiti neke sićušne trenutke iz života sv. Franje. Većinu ljudi koja Franju poznaje kao ljubitelja prirode tako će nemalo začuditi što opis svečeva obraćenja započinje bolešću nakon koje mu se dotad mila priroda u potpunosti zgadila. Vjerujem da je Franjo kasnije mogao zanosno propovijedati pticama i ponizno zapovijedati ognju baš zato što je na početku shvatio što ti stvorovi jesu u odnosu na Boga. Beskrajno je uživao u ljudima i u stvarima jer ih nije odveć cijenio; i u zanosu i u poniznosti ostao je pravi realist. Valjda to znači biti Kristov.
Znam da simpatiziraš svetog Franju. Sveti Franjo danas? Gdje ga možemo naći? U čemu ga možemo nasljedovati? Kako bi se danas sveti Franjo ponašao? Kako bi izgledao tvoj susret s njime u tramvaju ili općenito u gradskom prijevozu? Kad bi došao kod tebe i tvoje obitelji na ručak, što biste mu pripremili, što biste ga pitali? Kako bi izgledalo jedno poslijepodne u dnevnom boravku s njime?
Da Franjo dođe u moju obitelj na ručak, pripravili bismo mu ono najdraže – piletinu i kolače – no sličilo bi mu da od svega uzme tek zalogaj. S polica u mom dnevnom boravku sigurno bi skinuo i koju knjigu; volio je i čuvao knjige, čak i svjetovne, jer sadrže slova kojima je ispisano Božje ime. Vjerujem da bi razgovor zato krenuo baš od knjiga, ali i da bi pitanja postavljao – on. Jer makar je Franju najjednostavnije zamišljati iz daljine, kao šutljiva mistika iz kojega Božja riječ isijava sama od sebe, on je izbliza promatrao ljude i propitivao ih kako bi im propovijedao. Franjo je u tramvaju ona osoba koja spontano zapodijeva razgovor sa slučajnim suputnikom; jedino što se u njegovu ponašanju može predvidjeti jest da nigdje ne će ostati nezamijećen. Stoga nije teško razumjeti zašto je Jorge Bergoglio kao papa odabrao baš njegovo ime. I tu se krije neočekivana Franjina vrlina za kojom svijet danas vapi, a na koju poziva i Papa: nježnost. Ne mlohavost mlakonje ni tupost ljenjivca. Franjo je mogao biti neizmjerno nježan prema braći jer je prema sebi bio strog, a pred Bogom opušten. Takva nježnost i privlači i liječi.
Danas je sve seksualizirano osim samoga braka. Kamo se god okreneš, golotinja. A kad zaviriš u bračnu sobu mnogih, može se vidjeti nezdravi sram, grč, skučenost i strah. Kako je po tebi uopće došlo do takve devijacije? Što tebi znači bračni čin? Koliko te bračno darivanje učinilo kreposnijom osobom? Koliko kroz njega Bog liječi našu samoću?
Rekao bih da je to plod dviju izopačenih težnji. S jedne je strane običaj da se spolnost prešućuje, a s druge trend da se o njoj govori toliko slobodno da jedino što razlikuje kršćane od svijeta postaje pristojnost riječi. Tradicionalna kateheza s razlogom govor o spolnosti započinje od potomstva: ne zato što bi bračno darivanje bilo zlo, prljavo ili sramotno, nego zato što njegova prvotna svrha i jesu – djeca. Mislim da upravo to poštovanje prema životu koji po braku ulazi u svijet – a djeca su najveličanstveniji znak toga života – čuva bračno darivanje od uobičajene površnosti i sebičnosti, ali i od sve uobičajenije opsesivnosti i očaja. I tu opet stižemo do nježnosti. Bračna soba možda je danas i posljednje mjesto gdje se čovjek može naučiti nježnosti: biti uz drugoga toliko prisno da se bar nakratko mora napustiti sebe. Sve rane koje Bog liječi i sve milosti koje daje po bračnom darivanju plod su pristanka na takvu nježnost.
Imaš kćer, dakle tata si! Tata si! To je činjenica. Kada i na koji način činjenice postaju dar? Koliko i na koji način te tvoje „tatinstvo“ približava Bogu, molitvi?
Činjenice postaju dar u trenutku kada čovjek dopusti da mu iskliznu iz ruku. Mojoj su kćeri skoro dvije i pol godine, a njezin sam tata i devet mjeseci dulje od toga. No možda sam tek u trenutku kada mi je supruga javila da bismo ju zbog komplikacija u trudnoći mogli izgubiti shvatio veličinu toga što znači biti tata, pa i muž. Točno se sjećam gdje sam se nalazio i kako se nešto u meni prelomilo. Bio sam posve nemoćan zaštititi kćer koju nisam mogao ni vidjeti; nisam imao čime ni utješiti ženu koju sam obećao štititi do kraja. Franka se, Bogu hvala, rodila posve zdrava. No ja nisam ostao posve isti. Nekako sam mislio da je time završila moja najteža očinska »škola«, a onda smo u drugoj trudnoći vrlo rano izgubili dijete. Teško je bilo i prihvatiti i podijeliti nestanak bića koje je toliko maleno da mu ne stigneš dati ni ime, a opet toliko veliko da ti se trajno useli u srce. Bilo je to drukčije približavanje Bogu, ne nježno i pobjedonosno, nego silovito i porazno: prihvatiti da sami ponekad ne možemo ništa, i da je preostala nada, porazna, ali silovita, Bogu dovoljna.
Jedna od prvih stvari koja mi pada napamet kad pomislim na tebe je: intelektualac. Svestran tip. Kako bi ti definirao intelektualca? Kakav bi trebao biti odnos jednog intelektualca i Krista? Može li se bez molitve uopće razvijati istinski intelektualni život? Koja je korist od intelektualaca?
Hvala ti na iskrenosti. Ja pak mislim da nam kategorija intelektualca čini veliku štetu jer je namjesto s umom povezujemo s govorom. A znak intelektualca trebala bi biti upravo – šutnja. Samo onaj tko probrano šuti može biti odan istraživanju stvari, osluškivanju ljudi i proučavanju sebe sama, što je preduvjet svakomu umovanju. No da ne odlutam predaleko – tko se god slobodno služi svojim razumom, ima za to i odgovornost razmjerno njegovoj snazi. Rekao bih da smo baš na tom mjestu kao Crkva u golemoj krizi jer unatoč slobodnomu, visoko obrazovanomu i pretežno katoličkomu društvu govor o vjeri ne uspijevamo oteti bojažljivoj površnosti. Otužno je da tolike visoko obrazovane katolike, čak i ako odrastaju u okrilju Crkve, mimoiđu ne tek nove papinske enciklike ili začkoljice crkvene povijesti, nego i temelji – Katekizam i Biblija; o poznavanju kršćanske baštine vlastitoga naroda bolje da i ne govorimo. A to su za mene odrednice kršćanskoga intelektualca: dobro razuma koje posjeduje on rabi da bi kršćanskom mišlju prožeo svoju sredinu – svoju obitelj i svoje radno mjesto, svoju župu i svoje društvo. To ne može bez poznavanja te misli i te sredine, pa i sebe sama. No to ne može ni ako se svakodnevno ne podsjeća da njegove misli nisu Božje misli. Molitva koja tomu ne vodi nije molitva; intelekt bez takve molitve u opasnoj je blizini intelektu koji upravlja paklom.
U srednjoj školi povijest mi je predavala prof. Nekić koja bi nam na satu uvijek spomenula neko književno djelo koje je vrijedno pročitati, i za mene je to bio najdraži trenutak na njezinu satu. To me je tjeralo u knjižnice i oblikovalo me. Pa bih ja tebe zamolio da nam ti preporučiš nekoliko knjiga koje bi po tebi trebalo pročitati. Neka budu dva naslova iz književnosti, dva iz duhovnosti, dva iz filozofije (shvaćene u najširem smislu riječi).
Čitanje Drage Čondrića mene je jednako tako uputilo na sijaset drugih pjesnika, pa započinjem s njim. Bez sumnje najveća pojava u hrvatskom kršćanskom pjesništvu još od Šopa; svi mi drugi stanemo u njegovu sjenu. Koju god da njegovu knjigu čovjek uzme, ne će požaliti, no posebno preporučam poeme. Drugo, roman kojemu sam u životu posvetio vjerojatno najviše vremena: Solaris Stanislawa Lema, »znanstvena fantastika« koja na parsto stranica uspijeva načeti valjda svaku bioetičku temu koja je danas relevantna. U Lemowoj skepsi, doduše, nema mnogo mjesta Bogu u kakva vjerujem, ali o potresnim pitanjima koja postavlja bez Boga je teško i misliti. Na stranu Prvi životopis Tome Čelanskoga – nesumnjivo najbogatiji Franjin životopis, pa i hrvatsko duhovno štivo uopće podario nam je Ivon Ćuk u Vječnom zaljubljeniku. Franjin pak imenjak, papa Franjo, u pobudnici Radost evanđelja zabilježio je sve što je potrebno da se čovjek djelatno zaljubi u svoju malu mjesnu Crkvu. Chateaubriandov Genij kršćanstva je – unatoč svoj preuzetnosti svoje lakoće i opsežnosti – toliko šarmantan izraz kršćanske životne filozofije da mu se vrijedi vratiti već zbog njegove osnovne postavke: kršćanstvo nije izvrsno jer dolazi od Boga, već dolazi od Boga jer je izvrsno. A nema filozofske knjige kojoj sam se u toliko navrata vraćao koliko Principu djela Vlade Gotovca. To je djelo koje neurednim, ali proživljenim potezima svjedoči za danas nepopularnu tezu: svako je istinsko stvaranje umiranje sebi. Nema bolje domaće knjige o pjesništvu. A kršćanstvo to nesumnjivo jest.
Znam da si pjesnik. I znam da si vjernik. Pa jedno zrcalno pitanje: poezija kao molitva i molitva kao poezija? Što bi Isus danas poručio pjesnicima? Koju pjesmu bi odrecitirao Isusu?
Kao mladi pjesnik često sam molio uz tuđu poeziju; nakon deset godina u kojima sam svjesno izbjegavao novu knjigu poezije to mi se čini posve stranim. Možda baš zato što sam se u tih deset godina uvjerio u veličinu poezije – prije svega u to koliko je za duh opasan suvišan, smušen ili sparušen govor. Zbog toga i mislim da bi nam Isus danas poručio isto što i svojim učenicima nekoć: Sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti. Ali i koju rečenicu dalje: Ne budite zabrinuti što li reći. Tako se već može pristati na poeziju. Da ona može biti molitvom, osim tolikih pjesničkih molitvenika dokaz je najsvečanija molitva Crkve – časoslov. A da molitva može biti poezijom, dokaz je opet sv. Franjo. Moleći Očenaš, on ga je i čitao i tumačio, i uživao i stvarao, i primao i dijelio. Ako se nešto o molitvi može naučiti iz poezije, to je da je prva riječ uvijek dar odozgo; a ako se nešto o poeziji može naučiti iz molitve, to je da je govor bez drugoga na vidiku jalov.
Jednom kad smo pili kavu, spomenuo si da pišeš razmatranja o Mariji, o zazivima iz Lauretanskih litanija, da iza svakog zaziva stoji jedna Marijina krepost. Možeš nam reći nešto više o tome, o Mariji? Možeš nam dati neki primjer nekog zaziva i kreposti koja je u njemu sakrivena. Marija u tvom životu, u tvom braku…
Makar se o Mariji nikad ne može reći dovoljno, o njoj je lako govoriti previše. Još je sveta Mala Terezija ustvrdila da uzvisivanje Marije iznad stvarnoga života odbija duše od nje: Ako toliko valja blistati, kako se to može u nekom kutiću! U razmatranjima koja će ubrzo izići u izdanju Glasa Koncila zato sam se nastojao zadržati na onome što o Mariji govori nekoliko svetopisamskih zgoda u kojima se pojavljuje i samo četiri navrata kada u Pismu progovara. A upravo Sveto pismo nudi i nevjerojatnu riznicu slika u kojima se ogleda i veličina marijanskih »sitnica« i laž krjeposti današnjice. Primjerice, danas se kao konačna društvena vrjednota nameće jednostavnost. No jednostavnost bez darežljivosti tek je nakit lažne skromnosti. Upravo se po bogatstvu nakita u Pismu izdvajaju djevice, među kojima je najslavnija Estera – kraljica koja je nakit zamijenila kostrijeću kako bi podarila spasenje svom narodu. Ona je pralikom Marije, koju se s pravom naziva i kraljicom djevica: jer svoju djevičansku bezgrješnost nije tek nosila kao nakit, nego se odlučila po njoj darovati i Bogu i čovjeku. Tek sam pišući ta razmatranja shvatio koliko je Marija važna, a koliko je istovremeno – neznatna. To me hrabri kad zaglibim u svojoj »važnosti«.
Sjećam se našeg prvog susreta kad smo išli snimit pjesmu. Od tada smo dosta zajedničkih stvari odradili. Zanima me što ti misliš o Duhovnom kutku, o našim pjesmama, o onome što mi radimo i nudimo ljudima i Crkvi.
Najveće je duhovno blago Duhovnoga kutka to što je ostao – kutak: djetinje odan nadahnuću iz kojega je potekao. Duhovna je glazba najčešće među posljednjima koje sam spreman poslušati, i podjednako mi je zbog moga duhovnoga puta daleko slavljenje, ali baš zbog te odanosti nadahnuću draga mi je svaka pjesma na kojoj sam s vama mogao svirati. Vidim da Duhovni kutak čini dobro ljudima na mjestima u koja prije nitko nije ni zagledao; u takvu izvornost vjerujem ako ju dokraja i ne razumijem.
Luka hvala ti!
Hvala tebi, dragi Stjepane.