Jednom kada Bog dotakne vaše biće i spoznate da stare mješine ne mogu podnijeti novo vino, životopisi svetaca postanu česta literatura preporučena od duhovnika jednako kao i devetnice kojima nas naša vjera baca u zagrljaj zagovora tih ljudi koji su znali kako ljubiti Gospodina. Tako je i autobiografija Sluge Božjeg Marcela Vana bila samo knjiga o svecu koju želim pročitati. Riječ je o djelu koju je za hrvatsku javnost pripremila katolička evangelizacijska skupina Duhovni kutak, a koja je predstavljena službeno u petak, 03. srpnja 2020. u crkvi Sv. Ante Padovanskog u Zagrebu.
Marcel Nguyen Tan Van rođen je 15. ožujka 1928. godine u Vijetnamu, a umro je 10. srpnja 1956. godine u komunističkom logoru Sjevernog Vijetnama. Van je bio član redovničke zajednice redemptorista, ali sebe je nazivao malim bratom Sv. Male Terezije jer je imao nevjerojatnu milost da razgovara sa sveticom koju je Crkva prozvala svojom naučiteljicom. I ne samo sa Sv. Malom Terezijom, nego i sa Blaženom Djevicom Marijom, Isusom i drugim svecima. Ona ga je, kako sam kaže, poučila da „razumije nešto od Božjeg srca i da vjera i pouzdanje postanu njegovo utočište mira“. Imati pred sobom takvu autobiografiju i bez otvaranja korica možete očekivati kako će vaša duša biti obnovljena u prijateljstvu s Bogom i ohrabrena za svakodnevni život.
Za mene osobno, sve je to bilo iz perspektive kojom i inače prilazim dobrim i kvalitetnim stvarima. Dajem im posebno mjesto u životu. Pospremim ih u jednu od „ladica“ uma i prema potrebi izvlačim korisne misli dok radim i razgovaram s ljudima u potrebi svakodnevno kao savjetovatelj terapeut. S Marcel Vanom bilo je ipak drugačije.
Počelo je s promatranjem mog supruga koji je radio na lekturi Marcelove autobiografije za hrvatsko izdanje. Neprestano je ponavljao kako je Van otkriće, iznenađenje i još jedno čudo dvadesetog stoljeća. Čitao bi te retke, zastao i gledao „u prazno“. Vidjela sam kako se u njegovoj duši događaju pomaci. Ali, nemojte krivo shvatiti, nije mi bila novost čuti od mog supruga, ili bilo koga drugoga, izjave poput „koliko nas Bog ljubi, a mi ne znamo to. Koliko čezne za nama, a mi ga ne tražimo…“ Ipak, iskustvo mog supruga potaknulo me je da što prije krenem u avanturu čitanja.
Kada zatvorim oči, vidim lice vIjetnamskog mladića pred sobom i još uvijek ne mogu vjerovati koliko je vjetar s azijskog kontinenta utjecao na mene. Duh Sveti puše gdje hoće i kako hoće. Nema granica za Boga koji želi privući duše k sebi i nešto ih poučiti. Krenula sam, dakle, čitati naše hrvatsko izdanje, s entuzijazmom. Iznenadilo me je kako su moj entuzijazam počelI zamjenjivati čudni osjećaji gorčine, boli tuge, ljutnje.
Maleni Van je već sa sedam godina napustio roditeljski dom i bio predan u ruke svećenika koji su odgajali buduće svećenike. U majčinom krilu naučio je moliti krunicu, slušao o Bogu i njegovom Sinu. Majka mu je rano ulila nepatvorenu ljubav za Boga. Nisam se ipak mogla oteti dojmu i nikakvi argumenti poput „tako je to bilo početkom dvadesetog stoljeća u nekim drugim kulturalnim prilikama“ nije su mi pomogli da shvatim vjeru majke koja ostavlja sina od 7 godina. Tek kada sam se (hvala ti Vane i Duše Sveti za ovaj uvid u moj život), sjetila svog djetinjstva i ljeta koja sam provela kod bake koja me je upoznala s Bogom čitajući mi Božju riječ svakodnevno. Baka mi je rekla otvoreno i bez sustezanja „Martina moja, ako se ne krstiš, gorjet ćeš u paklu“. O Bože, nije me to povrijedilo, jer baka je uvijek govorila o Božjoj ljubavi i praštanju, o njegovim čudesnim zahvatima. Nikada nije govorila protiv mojih roditelja, koji nisu direktno zabranjivali ići u crkvu, ali nisam smjela o tome govoriti (tako je bilo to vrijeme) i zato moja ljubav nikada nije bila podijeljena između bake i roditelja. I ja sam imala 7 godina kada sam prvi put shvatila da ono što baka govori ima smisla i da ću sve, koliko je u mojoj moći, napraviti da ne gorim u paklu“. Danas bi netko za takove rečenice koje je baka uputila meni rekao da su zlostavljanje, ali za mene je to bio početak Božjih zahvata u moj život. Odjednom sam razumjela Vanovu mamu i njezin postupak da ga preda na odgoj drugim ljudima. Držala ga je čvrsto u svom majčinskom zagrljaju, štitila i bila zabrinuta za njega i njegovu osjetljivost. Bio je tvrdoglavo, nestašno, razigrano dijete, spremno pomoći svakome s osobitim osjećajem za pravdu i ljubav. Majčinska zabrinutost nije ju spriječila da sina već sa sedam godina pusti slijediti svoj san za svećeništvom.
S odlaskom u prezbiterij započinje Vanov život patnje. Šokantno je za svakoga s imalo empatije, čitati o okrutnosti i muci koju je to nevino dijete prolazilo u prezbiteriju. Premda je Van uporno hvalio i slavio Boga za bezbrojne darove kojim se brinuo za njega i veliku utjehu koju je nalazio u srcu Majke Božje, činjenica da je preda mnom zlostavljano dijete, slomila me. Ali, onog trena kada je Mala Terezija ušla u njegov život, kao da je svaka stranica prije imala smisla. I mene je Mala Terezija govoreći Vanu poučila kako je „patnja tog osjetljivog djeteta“ bila dio nevjerojatne osobne priče o čežnji za svetošću.
„Van, jesi li ikada čuo da ti je Bog otac?
Nikada, sestro moja, kada sam bio mali, slušao sam majku koja mi je tumačila mnogo toga o Bogu i savršenstvu, ali za vrijeme boravka u Huru Bangu upotrijebljeno je tisuće mučila da me liše svih mojih lijepih predodžbi….
Vane, mali moj brate, nemoj odmah plakati. Kažeš da su ti neljudska stvorenja uskratila tvoje lijepe misli pomoću tisuću muka. U stvarnosti nije se dogodilo ništa takvoga, budući da je Božja milost neuništiva kao i sam Bog… okrutnost svih ljudskih bića prema tebi trebala bi se smatrati za ništa više od vela ili sloja prašine koji je pokrivao sve tvoje lijepe misli kojih te je bilo apsolutno nemoguće lišiti. Zahvaljujući tvojoj iskrenosti, ovaj sloj prašine već je potpuno uklonjen…
Prašina i veo su uklonjeni, ali veliko pitanje „zašto baš na taj način“ samo je postao novi izvor suza. Ali, jednako kao i Van, i ja sam dobila sam još jedan odgovor koji je promijenio moj pogled na Vanovu patnju. Kada je Van pitao sveticu „zašto te nisam prije upoznao jer od koliko bi iluzornih strahova bio oslobođen moj život“, ona mu je odgovorila; „Ali ne, mali brate, po rasporedu providnosti stvari se odvijaju, nužno, u vrlo preciznom trenutku koji se ne može dogoditi niti čas ranije, niti dopušta časovitu odgodu. Tko zna? Da si me upoznao sat ranije, možda jučer, ne bi pronašao izvor milosti koji bi te ispunio srećom. To je misterij i mi možemo samo vjerovati u milost Boga našega Oca koji u svojoj mudrosti upravlja i najmanjim pojedinostima našega života…
Nježnoj ljubavi Boga Oca Van se predao tek tijekom prijateljstva sa sveticom s kojom je gotovo svakodnevno razgovarao. I on je, kao i ja, bio oduševljen tom spoznajom. Sjećam se kako sam sa 18 godina, negdje na početku fakultetskog obrazovanja, a krštena sam sa 16 godina, rekla mome tati kako sam sretna što imam još jednog oca. Onog na Nebu, koji se voli i brine za mene na drugačiji način nego on. Slijedećih dvadeset godina, do pred smrtonosnu bolest moga tate, slušala sam da sam ga se odrekla. Bilo je bolno i smiješno u isto vrijeme nositi takovo nerazumijevanje. Tata se obratio, doživio Božju ljubav i umro. Sada je na Nebu i slavi Boga gledajući ga licem u lice.
Osjećala sam kako mi Bog pokazuje moju djetinju naivnost i obnavlja njezinu snagu. Moj život nema sličnosti s Vanom, a opet sam ga osjećala nevjerojatno bliskim. Mislim da nije toliko riječ o sličnostima, nego o milosti kojom Bog djeluje u našim životima i njegovom voljom da u jednom trenutku vidimo to djelovanje u svim nama naizgled nevažnim detaljima naše iscrpljujuće svakodnevnice.
Van je želio biti svećenik, a onda mu je Mala Terezija priopćila da Bog ima drugi plan za njega. Želje srca svakog od nas Bog shvaća ozbiljno i ispunjava ih. Ali ne onako kako mi to očekujemo, čeznemo i planiramo. Svetica mu je rekla da će biti redovnik, a on je u svojoj naivnosti molio Boga i Malu Tereziju da ga pretvori u žensko. Nije znao da muškarci mogu biti redovnici i poznavao je samo ženski karmelićanski red.
Molitva maloga Vana odgovor je „malenih u Kraljevstvu nebeskom“ današnjem svijetu koji se muči s razlikom roda i spola nikada ne uzimajući u obzir moć Božje stvarateljske Riječi o kojoj čitamo na prvim stranicama Biblije. Ako Gospodin od kamena može podići sinove Abrahamove, zašto ne bi mogao i mene pretvoriti u žensko, razmišljao je Van. Mala Terezija ga je najprije potaknula da moli Boga za „promjenu spola“, a onda mu rekla: „Ali ti trebaš shvatiti da dobri Bog nikada ne čini čudo ove vrste, zbog činjenice da je nepotrebno. Bog, budući da je beskrajno mudar, ne čini ništa što bi bilo beskorisno… Zapamti, Bog voli male zabavne priče poput one koje si mu upravo ispričao…“ Kada čitate Vanovu biografiju, takvih naizgled naivnih priča koje zabavljaju Boga, puna je knjiga.
Gđa. Ivana Krencer koja je sa engleskog jezika prevela ovu Autobiografiju i drugu knjigu pod naslovom Razgovori, a koja već čeka svoje izdanje, nazvala je ove knjige dvama krilima za let malenim putem ljubavi brata Marcela. Ako sam poletjela tek s jednim krilom, jedva čekam raširiti oba krila i vinuti se s Marcelom u visine i dubine Božjeg misterija ljubavi u kojoj živimo, mičemo i jesmo.
Martina Šimunić