Sveti Dominik
Veliki francuski pisac G. Bernanos u svom djelu Sveti Dominik piše da su sveci poput nomada u ovome svijetu koji uspijevaju pronaći trag muljevite vode i slijediti je do izvora, vjerujući da će tu pronaći za svoje ruke i za svoje usne mlaz hladne vode, mlaz pjenušav i plav. Životi svetaca tako postaju i sami studenci žive vode, hladni i svježi, plavi i bistri, oni tiho žubore, zriču poput zrikavaca i zato ih je moguće čuti samo u tišini.
Sveci odudaraju od svega, od svih formula i svih pravila, živeći ono jedno jedino pravilo, jednu jedinu zapovijed koju je potrebno slijediti: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Tako je i sveti Dominik živio život sućuti i ljubavi – vidjevši roblje, vidjevši siromašne, vidjevši one koji su bili obavijeni mračnim velom hereze otvarao se Božjem milosrđu. Kako nam svjedoče pisani izvori milosrđe ga je poticalo na ideju da se kao mladi kanonik u Osmi proda u roblje kako bi otkupio život jedne siromašne žene. Vidjevši siromašne kako umiru, kako prose, kako su bijedni, kako skapavaju od gladi smogao je snage iz ljubavi prodati sve svoje blago – knjige i vlastoručne bilješke – te novce podijeliti siromasima. Rekavši: „Ne želim, učiti iz mrtvih koža, dok ljudi umiru od gladi.“
Sveti Dominik ušao je moj život silno, iznenada kao munja s neba koja se pojavila i obasjala moju tamu i oborila lopova koji dolazi da ukrade, uništi, opljačka i zakolje. Onaj daleki siromašni propovjednik, sveti Dominik koji je lutao Francuskom, borio se protiv katara i albigenza u svojem crno – bijelom habitu, najedanput ulazi u moj život i postaje stvaran. Njegova prisutnost postaje moj štit i ruke njegove svladaše gonitelje moje. Svjedoci i biografi pišu za svetog Dominika da ga je uvijek potresla sućut za bližnjega u nevolji i tada se silno zauzimao za njega u molitvi. Tako je učinio i za mene. Iskusio sam njegovu ljubav i snagu i moć u borbi protiv mraka što dolazi poput magle i želi sakriti Sunce s visina. I svojim rukama u molitvi oborio je Neprijatelja i vodio me do mira, Isusova i Marijina.
Sveti Dominik bio je veliki čudotvorac o čemu svjedoče brojna svjedočanstva njegovih biografa poput blaženog Jordana Saskog[1] i blažene sestre Cecilije[2].
Sveti Dominiče, koji si ponizio đavla u obliku čovjekolikog majmuna, moli za nas
Sveti Dominiče, koji si istjerao sedam demona iz neke žene, moli za nas
Sveti Dominiče, koji si svladao demona u obliku guštera koji je želio spriječiti tvoje propovijedanje, moli za nas
Sveti Dominiče, koji si uskrisio od mrtvih nećaka kardinala Stjepana, moli za nas
Sveti Dominiče, koji si tri časne sestre Teodoru, Thedrannu i Nymphu, zapovijeđu izliječio od vrućice, moli za nas
Sveti Dominiče, koji si znakom križa i blagoslovom izliječio rame osamljenici Luciji, moli za nas
Sveti Dominiče, kojem se blažena Djevica ukazala u molitvi i otkrila mu svoju zaštitu nad Redom, moli za nas
+++
Sveti Dominik kako nas izvještava blaženi Jordan Saski, bio je čovjek molitve. On u svom djelu Knjižica opisuje sv. Dominika: „ Bio je kao plodonosna maslina i kao čempres što se diže u oblake. (Sir 50, 10). Danju i noću bio je u crkvi i bez prestanka se predavao molitvi, te je, otkupljujući za sebe vrijeme za kontemplaciju jedva izlazio izvan samostanskih zidina. Bog mu je dao posebnu milost da plače i moli se za grešnike, za siromahe i za žalosne. Njihove je nesreće nosio u intimnom svetištu svoje sućuti, a suze, koje su ključajući tekle iz očiju, bile su izraz osjećaja koji je plamtio u njegovoj nutrini. Vrlo često provodio bi noći u molitvama te bi, zatvorivši vrata, molio svoga Oca. Katkada se dok je molio uslijed jecaja svog srca nije mogao suzdržati a da njegovi vapaji silovito ne provale van i da se ne čuju. (Knjižica br. 12-13)
Potaknut ovim tekstom i prizorima, zamolio sam u jednoj molitvi sv. Dominika da me nauči moliti. U tišini svog srca za vrijeme molitve čuo sam u srcu: „Zamoli Isusa da te nauči moliti onako kako je on molio. A Isus je molio je noću s Ocem, što će reći bio je nasamo s njime. I ti trebaš biti nasamo s Ocem. Isus je molio sa silnim jecajima i vapajima – tako i ti trebaš moliti, posebno za druge sa silnim jecajima i vapajima. Sam Isus je rekao da trebamo imati božansku vjeru, tako i ti trebaš moliti sa božanskom vjerom, s vjerom koja premješta brda i može iščupati dud. I uvijek moli sa znanjem da te Otac uvijek uslišava.“
G. Bernanos o njemu u svom djelcu Sveti Dominik kaže: „Tu je uvijek sve svježe, sve čisto, sve novo, sve stremi u visinu, kao kad rudi zora.“ Ove riječi nam govore koliko nam je sveti Dominik danas potreban. Danas nam je potrebna nova svježina duha, danas je potrebno dovesti svježu vodu Duha u suha korita, muljevitu vodu učiniti bistrom, danas je potrebno novom svježinom voljeti izgubljene upravo onako kako ih je volio sveti Dominik – Kristovom nježnošću.
U noćnim mučenjima
Vidjeh psa s bakljom kako dolazi
I Čovjeka u crno bijelom habitu
Koji sveza mučitelje i odvede ih pred
Sina koji razapet na križu krvari
I u mirnim noćima
Mirnim poput mora u vrijeme utihe
Vidjeh psa s bakljom u ustima
I Čovjeka u crno bijelom habitu
Kako se smije i kako me zove
Pred Sina koji na križu razapet krvari
I promotrih Njegovo lice
Njegovu počupanu bradu
I zaplakah gorko
Pelin
Kičica
Stolisnik
U mojim suzama uvenuše
Metvica
Komorač
Agava
U srcu niknuše
[1] Rođen je krajem XII. stoljeća u Burgbergu u Vestfaliji. U Parizu je primio habit Reda iz ruke bl. Reginalda, 12. veljače 1220. U upravi Reda bio je prvi nasljednik sv. Dominika, s kojim je bratski drugovao. Petnaest se godina brinuo za braću i sestre riječju, primjerom, pismima, redakcijom Konstitucija, čestim pohodima i neobičnom blagošću. Neporočnim životom i divnom rječitošću posebno je pridonio širenju Reda. Plamteći iskrenom pobožnošću prema Djevici Bogorodici, odredio je da se u njezinu čast poslije Povečerja pjeva antifona “Zdravo, Kraljice”. Vraćajući se sa službenog pohoda Provinciji Svete Zemlje, utopio se u brodolomu 13. veljače 1237. Braća i vjernici na razne su mu načine iskazivali počast, pa je Lav XII. odobrio njegovo štovanje 10. svibnja 1826.
[2] Cecilija Cesarini je rođena u Rimu početkom XIII. st. Iz samostana sv. Marije “in Tempulo” preselila se u samostan sv. Siksta, gdje je upoznala sv. Dominika i postala najvjernija svjedokinja njegova lica i duha.
Poslije, tj. krajem 1223. ili početkom 1224., papa Honorije III. poslao ju je, skupa s još tri sestre, u Bolognu, da tamo unese duh sv. Dominika u samostan sv. Janje koji je osnovala blažena Dijana. Tu je preminula 1290.