Veliki intervju sa ekipom koja pjeva i svira pod imenom Duhovni kutak
S ekipom razgovarali: Ljubica i Štef
Prije nego krenemo u razgovor bilo bi zgodno da nam sami kažete nešto o sebi, da se predstavite u nekoliko rečenica, da otkrijete neku zanimljivost o sebi. Vaše zanimanje, interese, omiljeni film, neku knjigu koja vam je promijenila život; volite li skejtati, plivati ili roniti … Ili postoji neka druga ljubav?
Barbara: Moje ime je Barbara, supruga sam, mama dviju djevojčica, sestra, kćer … Diplomirala sam ekonomiju. Volim marketing i trenutno završavam edukaciju koja će me osposobiti za savjetovanje vezano uz probleme prehrane s kojim se susreću mame i bebe. Od malena, raduje me pomagati drugima i podučavati ih o temama za koje sam skroz zagrijana, kojima strastveno prilazim. Kad sam postala mama iskristaliziralo se da je to u ovom području – području prehrane.
Otma: Ja sam Marko. Po zanimanju sam glazbenik, profesionalno sviram violu, član sam Zagrebačke filharmonije. Oženjen sam i otac troje djece. Kao glazbenik mogu reći da je glazba moja velika životna ljubav, moj put, preokupacija; ono nešto u životu kroz što sam se možda i najbolje upoznao, kroz što sam uživao, radovao se ali i kroz što sam trpio, bio ponekad hvaljen ali i ponižen. Kroz svoje zanimanje sam upoznavao i Boga koji me cijelo vrijeme vodio, tješio ali i ponekad spuštao na zemlju. Glazba je veliki dio mog života. No ne i najveći i najvažniji. Najvažnija mi je moja obitelj kojoj me doveo i darovao mi je Otac i koji je mene darovao njoj. Na tome sam mu najviše zahvalan. Inače rođen sam u katoličkoj obitelji i vjernik sam od kad znam za sebe, od malih nogu. Tako da je i moj put u vjeri nekako išao pravocrtno bez nekih velikih oscilacija, bez nekih velikih prekretnica i događaja. Volim nogomet, Dinamo i Hrvatsku reprezentaciju. Volim planine i skijanje. Volim klasičnu glazbu.
Mia: Zovem se Mia Turyahabwe (djevojačko Majić), nedavno udana za Afrikanca, točnije Uganđana. Trenutno živim u Ugandi gdje volontiram na poljoprivrednom projektu kao koordinatorica i to je zapravo i moja profesija. Ja sam agronom. Volim čitati knjige i imati ih na policama. Većinom samo duhovno štivo. Moja posebna ljubav su hrana i kuhanje, glazba, druženje sa prijateljima.
Tonka: Ja sam Antonija, žena i majka, imam 32 godine i od stvari koje volim, volim kreativni ručni rad (pletenje, izrada nekih čestitki ili „plakata“ za rođendane ili neke događaje …), volim raditi torte i kolače, to me opušta i uživam u tome, kao i u pjevanju. S druge strane sam pravnica po zanimanju, pa mi mozak stalno radi tako da volim duboka promišljanja i razmišljanja na svim razinama duhovnoj, psihološkoj …
Dujić: Ja sam Ante, 26 godina. Odvjetnički vježbenik. Filozof po prirodi. Što znači da volim čitati i razmišljati te da sam sklon filozofiji, politici i teologiji. Volim također i filmove, kao najdraži bih izdvojio Skriven život od Terrencea Malicka i Bilo jednom u Hollywoodu od Quentina Tarantina.
Domagoj: Zovem se Domagoj Penava, trener i fizioterapeut. Omiljena knjiga: Tesar. Volim plivati, planinariti i igrati nogomet.
Stipe: Pozdrav, ja sam Stjepan Bradvica zvani Stipe. Imam 27 godina i još, nadam se kratko, studiram ekonomiju u Zagrebu. Trenutno sam se maksimalno koncentrirao na završetak studija te više ne radim. U sretnoj sam vezi već više od 2 godine s jednom prekrasnom djevojkom Ljubicom koja je nedugo nakon početka veze postala članicom DK-a. U slobodno vrijeme uživam u gledanju serija i filmova, odlascima na pub-kvizove i druženje s prijateljima i obitelji. Trenirao sam puno sportova od kojih bi izdvojio plivanje, vaterpolo, košarku, odbojku i hokej na travi. Također, završio sam i osnovnu glazbenu školu u Zagrebu koja mi je dala veliki vjetar u leđa što se tiče stvaranja glazbe. U osnovnoj sam učio svirati klavir, a gitaru putem privatnih poduka i samostalno.
Bruno: Ja sam Bruno, dolazim iz Zagreba, domaći dečko. Po zanimanju, rekao bih, vječiti student. Šalim se, studiram trenutno matematiku na PMF-u, iako sam u 31. godini života. Do nedavno sam bio bogoslov u jednoj redovničkoj zajednici, pa sam kasnije krenuo s matematikom. Volim dobar film i sport, a veliki sam ljubitelj i društvenih igara. Od prije par godina volim jako trikove s kartama, a omiljeni film, to svakako moram reći, mi je Gospodar prstenova. Od knjiga, jedna od boljih koje sam pročitao u zadnje vrijeme je Snaga ljubavi, roman o sv. Josipu. To je svetac prema kojemu pokušavam produbiti osobnu privrženost kao Marijinom zaručniku.
Bojan: Moje ime je Bojan i opisao bih se kao inženjer i glazbenik ali prvenstveno kao ljubljeno dijete Božje. Trenutno mi je omiljena aktivnost sakupljanje knjiga koje se jednog dana nadam pročitati.
Keti: Ja sam Katarina, mama dviju malih djevojčica. Trenutno dane provodim s njima doma, a inače sam zaposlena kao farmacaeut u ljekarni. Volim brojke i rješavanje matematičkih zadataka, kad vidim srednjoškolski Casio srce mi poskoči. Čitat mi je mrsko i nisam neka pričljivica.
Duhovni kutak je evangelizacijska skupina koja djeluje već desetak godina. Kada, kako i zašto si se našao/našla tu?
Mia: U Duhovnom kutku sam se našla ”slučajno”, Božjom providnošću 2013. godine. U 3. razredu srednje škole je naš voditelj, Stjepan Arnuš, postao moj razrednik i profesor. Nekoliko puta nam je rekao da sa vjeroučiteljem Mariom i svećenikom Marinkom organizira duhovne obnove za srednjoškolce u Baškim Oštarijama. Pritisnuta adolscentskim problemima i mukama, prijateljica iz razreda me nagovorila da zajedno odemo na duhovnu obnovu. Iako nisam baš bila zainteresirana previše za nešto takvo u tom periodu, ipak sam otišla. Kad smo došli tamo samo sam u jednom trenutku pitala Stjepana mogu li pjevati sa Stipom, što je bilo čudno za mene tada, jer ako me se ne pita da nešto napravim, neću se sama ponuditi (čak sam i sama bila iznenađena samom sobom). Stjepan je pristao i tako sam počela s njima pjevati. Na toj duhovnoj obnovi sam ujedno doživjela svoje obraćenje i iskustvo milosrdnog Boga kroz ispovijed kod vlč. Marinka.
Dujić: Možda će zvučati otrcano, ali moram reći istinu: Bio je to Božji poziv. Kada sam imao 18 godina bio sam u jednoj žešćoj mladenačkoj krizi. Moj me prijatelj pozvao na duhovnu obnovu Duhovnog kutka u Baške Oštarije. Nije mi se išlo, ali sam iz ljubavi prema njemu otišao. Bio sam iznimno tužna i beznadna osoba tih dana. Jedan dio mene je gubio vjeru u Boga. Sjećam se da je bilo klanjanje gdje su mladi Duhovnog kutka pjevali te sam ja isto počeo pjevati snažnim glasom iz srca. Znao sam da imam dobar glas, ali mi to nikad nitko nije baš potvrdio te sam se pomalo sramio. Poslije klanjanja su se članovi raspitivali o tome tko je to tako pjevao te bi li im se pridružio. Nakon kratkog vremena, pomalo oklijevajući ipak sam pristao. Sve se s time u mome životu promijenilo. Drago mi je što sam sve ove godine imao priliku kroz DK dati nešto Bogu i zajednici te puno toga i primiti.
Bojan: Ovdje je jedna riječ ključna a to je providnost. Možda će se nekom ta fraza činiti izlizanom ali ja sam zbilja svjestan da je sve dobro u mom životu plod providnosti i velik dar. Tako i DK. Ovoj veseloj družini pridružio sam se 2019. godine na Stjepanov poziv.
Stipe: Duhovni kutak osnovali smo moja draga sestra Barbara, prijatelji Bruno i Marko, voditelj Stjepan Arnuš, profesor Mario Čuić i ja 2012. godine u XI. gimnaziji u Zagrebu. Potreba za njegovim osnutkom nastala je tijekom korizmenih i adventskih susreta učenika u knjižnici.
Barbara: Pa prilično ‘slučajno’… Od malena sam voljela pjevati, dolazila na vjeronaučne susrete u XI. gimnaziji prilikom korizme i Božića… i našla sam se u ‘središtu radnje’ kako se kaže.. s bratom, s još dvoje prijatelja i samo je krenulo, prilično naivno i dječje; nismo znali da Bog ima veće planove za nas, mi smo samo pjevali … Uskoro, nastao je Duhovni kutak.
Otma: U Duhovni kutak pozvao me Stjepan na preporuku vlč. Marinka. Kao suradnik Kursilja često sam bio na Baškim Oštarijama gdje smo kao kursiljisti imali proslave nove godine ili razne tečajeve. Tamo sam često svirao na misama i klanjanjima pa je vlč. Marinko procijenio da bi se moja viola lijepo uklopila u aranžmane DKa. Nakon nekog vremena postao sam član DKa.
Domagoj: Duhovni kutak je ušao u moj život prije otprilike sedam-osam godina. Stjepan mi je bio pratitelj u Duhovnim vježbama zajednice Injigo. I pozvao me u Baške Oštarije na duhovnu obnovu i tamo se dogodila ljubav.
Tonka: Našla sam se u Duhovnom kutku tako što sam tadašnjem dečku, sadašnjem mužu poslala snimku jedne svoje pjesme koja je „izašla iz mene“ nakon obraćenja kojeg sam doživjela poslije ispovijedi na Kaptolu kod Franjevaca, krajem 2014. godine. On je snimku poslao svom prijatelju, mom bratiću koji ju je proslijedio voditelju zajednice Stjepanu i napisao nešto kao „od anonimke“, da posluša. Štefu se svidjela i nazvao me i pitao želim li ju snimiti, a poslije toga sam išla u Baške Oštarije s njima i od tada nekako „ostala“. Sve je teklo nekako prirodno.
Keti: Tu sam oda samih začetaka DK-a, dolazila sam na susrete u knjižnicu naše gimnazije i tako isprva spontano postala dio ove lijepe skupine, a onda kad sam malo odrasla i kad se DK uozbiljio i moja ljubav prema DK-u postala je ozbiljna, DK je postao dio mene.
Bruno: To je zapravo poprilično zanimljivo. Naime bio sam tu na počecima, dok je DK još bio u povojima u obliku susreta u našoj srednjoj školi pod vodstvom Stjepana Arnuša, mog razrednika i tadašnjeg profesora etike te Maria Čuića, profesora vjeronauka, a zatim sam se ponovno našao ovdje nakon povratka iz redovništva. Smatram da me Gospodin zaista vodio na putu kroz srednju školu da sam bio baš tamo u tim trenucima jer su ti susreti bilo ono što mi je u tom trenutku uistinu trebalo.
Isus, Duhovni kutak i ti. Kako stvari stoje u ovom odnosu? Što primaš, što daješ, što dobivaš, što ulažeš?
Bruno: Koliko god davao, a trudim se staviti na raspolaganje talente koje mi je Gospodin podario, a koji mogu poslužiti zajednici, uistinu uvijek, uvijek puno više dobivam. Isus je toliko darežljiv i dobar, pun ljubavi, razumijevanja, ali i traži i našu darežljivost, i čeka, napet k’o puška da se to dogodi, a onda vraća stostruko i daje čak i ono što mi možda nismo ni znali da nam treba.
Keti: Mislim da ne mogu zbrojit uopće koliko toga sam primila, Kutak me u jednu ruku oblikovao kao vjernicu. Puno pouka i utjehe od Boga primila sam preko DK-a. Što se više dajem, svog vremena, molitve, što sam srčanije prisutna tu za služenje to me Bog nagradi većim milostima. Nekako mi je srce na mjestu onda kada činim sve što mogu jer osjećam da sam tu pozvana, a kada to ne činim osjećam se kao da varam samu sebe i Boga.
Barbara: Primam ljubav i strpljenje, nadu, vjeru u bolje. Dajem sebe, svoju potpunu nutrinu, bez maske, samo Isus i ja.
Tonka: Isus je prisutan u Duhovnom kutku, osjećam da je Duhovni kutak njegovo djelo. Uvijek kad razmišljam o sebi i DK-u, vidim Raspetog Krista i Njegovu slatku Krv kako teče i kako me s Križa zove da budem tu. Ovdje primam više nego što dajem, a sve što dajem je ono što sam primila … to je pjevanje, molitva, vrijeme, prijateljstvo, zajedništvo, kreativno izražavanje, pisanje. Kroz našu Školicu Duhovnog kutka, u kojoj imam „servirana“ svakodnevna razmatranja i naše susrete, gubim vrijeme za grijeh, a dobivam ga za rast u odnosu s Bogom i služenje i tako osjećam da me u tom zajedništvu Bog čuva blizu sebe. Kao posebno Božje milosrđe i ljubav osjećam to što me pozvao u Duhovni kutak i nastavlja zvati da ostanem.
Domagoj: U ovom trenu Bog mi preko Duhovnog kutka daje utjehu kroz pjesme i nagovore. Dajem se uvijek kada mogu doći , ali zbog raznih obaveza, u posljednje vrijeme, to nije prečesto ali mi je Kutak u srcu i nastojim podupirati taj rad koliko mogu.
Otma: Od kad sam član Duhovnog kutka puno sam toga primio i naučio ponajviše kroz molitvu, kroz školicu , kroz duhovnu pratnju voditelja Stjepana. U nekoliko mogu reći velikih odluka, bilo kroz savjet, riječi ohrabrenja, kroz molitvu, kroz riječi dobivenih u molitvi, Stjepanova uloga je bila značajna. Na tome sam mu zahvalan. Duhovni kutak je zajednica predivnih ljudi koji vole Boga i koje Bog voli i koristi ih ponekad na očiti, vidljivi način a ponekad da ni sami toga nisu svjesni. Uz život koji živim ulažem onoliko koliko mogu od sebe, najprije u radu na pjesmama ali i u molitvi, kroz školicu DK-a u kojoj sam pratitelj sudionicima. Uvijek može bolje i više I to je uvijek borba koja neće nikada prestati jer neprijatelj se uvijek jako trudi spriječiti čovjeka da radi dobro, radi nešto za Boga.
Bojan: U Duhovni kutak dajem koliko uspijem a primam puno više. Nekako mislim da je moj doprinos najvidljiviji u pjesmama koje snimam i produkciji albuma. Dosta sam se bavio glazbom kroz život i pokušavam lekcije koje sam naučio preslikati na DK. Nekad uspješno, nekad manje uspješno. Nekako sam osvijestio da je bitno, ako radiš na Božjem polju, sve raditi iz ljubavi, bez očekivanja što će se desiti i bez računice kako će mi se što vratiti. Dati Bogu da sa onim što sam dao od sebe učini što je njegova volja, to je i poprilično oslobađajući osjećaj.
Mia: Ahh, toliko se stvari događalo i događa još uvijek. Rast s Isusom kroz Duhovni kutak je neprestan. Primila sam toliko milosti da mi je teško uopće to pretočiti u riječi. Puno sam narasla, Bog je kroz zajednicu promijenio i iscijelio moje srce, moje rane, dao mi prave prijatelje, radost, mnoge karizme i darove. Narasla sam u molitvi, mogu reći naučila kako moliti i imati osobni odnos s Bogom, pogotovo kroz našu školicu molitve. Naučila sam kako davanjem i kada nešto napravim u trenutku kada mi je možda baš i ne da, Bog vidi moju žrtvu i sve to nadoknadi još stostruko. Primili smo puno svjedočanstva ljudi kako ih je Bog iscijelio i ohrabrio kroz naše pjesme, ali svjedok sam kako kroz svoje davanje nisam ostala nimalo zakinuta.
Stipe: Odnos je po mome mišljenju iznimno dobar i uzajaman, naravno uvijek može biti bolji. Ono što dajem jest moje vrijeme, trud, molitve i predanost za umjetničkim stvaralaštvom. Primio sam brojne blagoslove u DK-u, od toga da se mogu profesionalno baviti glazbom te mogu graditi svoj umjetnički stil na ispravan način. Također, kao blagoslove bih izdvojio i sve ljude koje sam putem DK-a upoznao i koji su mi postali dijelom moje obitelji. Smatram da je i moja trenutna ljubavna veza jedan od velikih blagoslova koje sam dobio radi svoga sudjelovanja u Duhovnom kutku te da Isus svakodnevno blagoslivlja moju obitelj više nego što bi inače da nema DK-a.
Desetak godina, više-manje rasta i života sa ljudima iz Duhovnog kutka. Desetak godina je dovoljno vremena za osvrnuti se i pogledati na polje svojega života i prepoznati blagoslove koje su vas pratili, stizali i ispunjali vaše živote. Možete li s nama podijeliti neko svoje svjedočanstvo o tim blagoslovima koje ste primili kroz zajednicu Duhovni kutak?
Keti: Prvo što mi pada na pamet je to da me Gospodin prošle godine kroz našu školicu ozdravio na području spolnosti, ohrabrio me i potaknuo konkretno ispovjediti neke grijehe koje sam čak i prije ispovjedila ali na neki način „zamotane u celofan“. I kad sam ih detaljnije ispovjedila osjetila sam veliku milinu u srcu.
Stipe: Ne mogu se sjetiti nekog koje se meni osobno dogodilo, ali je mojoj djevojci, koja ima naušnicu bubamare, na zajedničkom izletu uletila bubamara u sobu na Faustininu sliku Milosrdnog Isusa. Nakon toga, voditelj Stjepan Arnuš darovao nam je knjigu „Isus govori Faustini i tebi – 365 razmatranja“ nekoliko dana nakon molitve bubamare su nas počele puno češće posjećivati.
Mia: Najveći blagoslov koji sam primila rekla bih da je iskustvena spoznaja Boga kao mog Oca. Upoznati njega i znati tko sam ja, koji je moj identitet, a to je da sam ljubljena kćer je nešto najljepše. Predivno je živjeti u toj slobodi. Drugi blagoslov je definitivno moj muž. Još uvijek nitko oko mene, a niti ja sama nisam svjesna da sam upoznala muža 7000 km od svog doma, na drugom kraju svijeta u jednom malom mjestu na granici Ugande i Južnog Sudana. I to definitivno pripisujem ljudima iz zajednice koji su tolike godine molili za mene, da pronađem muža i to dobrog. Kroz sve te molitve sam od one male plašljivice postala hrabra žena, odvažna otići volontirati u Afriku, da bi me na kraju Bog iznenadio nečim puno većim. Veliki blagoslov su i prijatelji koje sam stekla a neki od nas smo se i pokumili … Ma Bog nas je stvarno blagoslovio i nagradio obilno!
Bojan: Iskreno mi je teško to opisati ovako u formi kratkog odgovora, ali mogu samo reći da su blagoslovi ogromni. Neke najvažnije stvari u mom životu su izravno ili neizravno vezane uz DK. Ono što mogu reći jest da mi je 2020. kad su naši susreti bili samo preko zooma zbog covida, bila jedna od duhovno najplodonosnijih godina.
Otma: Meni je bilo predivno kad su članovi DK-a intenzivno molili za nas u trenucima kad se mojoj ženi zakomplicirala trudnoća. Osjetili smo tu duhovnu snagu molitve koja nas je baš hrabrila. Na kraju je sve dobro završilo i postali smo roditelji živih i zdravih blizanaca. Lijepo je kad se imaš kome obratiti za molitvu.
Tonka: Blagoslovi su veliki i mnogobrojni. Od osjećaja obitelji, pripadnosti, i to takve da je nenavezana, slobodna, a opet se osjećam kako ovdje pripadam, jednostavno kao da sam doma, prirodno, normalno, onaj olakšavajući uzdah „aaaahh“ kad se osjećaš prihvaćenim i voljenim takav kakav jesi … kao u Crkvi. Primila sam puno iscjeljenja i ljubavi, kroz naše pjesme, susrete, ali prvenstveno Božju ljubav koju mi je pokazao kroz ljude u Duhovnom kutku. Npr. tu sam upoznala svoju vjenčanu kumu, i kad sam rodila drugo dijete, ona je samoinicijativno odlučila uzeti godišnji odmor kako bi taj cijeli tjedan dolazila k meni i pomagala mi s kuhanjem i svim. Koga to ne bi ganulo? To je Božja ljubav! Mi smo kao obitelj. Samo Bog to razumije i zna zašto. Također primila sam i puno pouke i znanja o katoličkoj vjeri i nauku, a svaki put je to izrečeno u nagovorima tako opipljivo, živo i primjenjivo u svakodnevnom životu. Duh Sveti na čudesan način pokazuje ljepotu i „živost“ Katoličke Crkve i nekako onaj moment otkrivenja kakva je zapravo – predivna. Najveći plod je plod osobnog i živog odnosa s Bogom, plod svakodnevne molitve kao razmatranja i razgovora s Bogom. Bez toga nema života. To se lako osjeti i primijeti.
Barabara: Vjerujem da me Duhovni kutak održao živom, u borbi protiv grijeha; ako se padne krene se ispočetka, znajući da te Bog voli i ne osuđuje, da je uvijek tu i da čeka … Snaga zajedničke molitve i ljubav zajednice koje sam osobno doživjela u teškim trenucima je nemjerljiva. Kada je ‘loše’ znaš da uvijek imaš nekog na koga se duhovno i molitveno možeš osloniti, što mislim da je danas jako važno.
Domagoj: Članovi duhovnog kutka su nas posebno podupirali u teškom periodu za moju obitelj od 2020. do 2022.kada su nam pomogli i duhovno i materijalno. Čast mi je i što sam sudjelovao u stvaranju i snimaju nekoliko pjesama.
Dujić: Izdvojio bih jednu stvar koja mi je jako bitna u Duhovnom kutku: prijateljstvo. Koliko god smo svi uvijek bili različiti, toliko smo uvijek mogli biti autentični i dijeliti svoje patnje i radosti s jedni s drugima. Znam da u danima kada ne znam gdje bih glavu naslonio (usp. Mt 8, 20), prijatelji iz DK-a će me primiti, razumijete, neće me osuditi …
Oko ili preko 3650 dana zajedničkih napora, susreta, proba, druženja, izleta, finih kavica i razgovora sigurno je bogato raznim duhovnim iskustvima, događajima i angedotama. Možete li se prisjetiti nekih i podijeliti ih s nama?
Dujić: Probe… Koliko smijeha, dobrih i loših, šala, radosti, ozbiljnosti i marljivog rada sve smo to dijelili na probama. To je nešto što ću sa sobom nositi kroz cijeli život.
Tonka: Kako nitko od nas nije normalan na najzdraviji način, onda je tu uvijek pregršt smijeha i anegdota u svakoj situaciji, ali to se ne može prepričati, treba se doživjeti da se shvati. Duh humora vidim kao jedan veliki blagoslov u našoj zajednici, nešto što slama prepreke i lomi zidove da dođe zajedništvo i ljuba … A sad mi pada napamet anegdota nastanka pjesme Grudi za grudi koja je nastala tako da smo se vozili kombijem na neki izlet i tražili smo stihove za uglazbiti, ono bez forsa, tražili po Bibliji, ne znam ni sama … a onda je Stjepan napisao te stihove, i dečki su krenuli s ritmom i gitarom, i eto – nastala je jedna prekrasna i snažna pjesma, pjesma za borbu … nastala po igri, zajedništvu i smijehu.
Stipe: Uh, jedno od težih pitanja zasigurno. Puno mi toga pada na pamet, ali evo izdvojio bih priču profesora Arnuša o “Prljavom Stipi” i kaosu i problemu koji nastaje radi “zezancije” oko imenovanja datoteke.
Bruno: Evo ne znam, ne mogu se sjetiti sad neke posebne angdote, ali ono što mogu i što mi spontano dolazi kada pomislim na sve susrete, izlete, probe druženja, to je jedna radosna i , rekao bih, obiteljska atmosfera koja vlada unutar naše zajednice. Ponajviše, rekao bih, zahvaljujući specifičnosti humora i poznanstva koje vlada unutar zajednice jer je velik broj ljudi zapravo krenuo zajedno iz srednje škole i to je uistinu jedan predivan blagoslov koji nam je Gospodin svima darovao.
Marija. Imate nekoliko predivnih pjesma o Mariji. Moji dani, Marijo majčice, Kome da kažem… Što vam znači Marija? Možete li dati neko osobno iskustvo i doživljaj vezan uz Mariju, uz spomenute pjesme.
Bojan: Marija je majka, prijateljica i učiteljica života. Muškarci i žene mogu promatrati njen život i iščitavati što znači ljubav, žrtva, poniznost … U ovo vrijeme koje prezire poniznost i smatra ju slabošću, Marija nas zove da budemo poput nje. Da u toj poniznosti otkrijemo snagu Duha koja premješta planine. To je i svojevrstan punk, bunt, otpor ovom duhu svijeta koji se nadima kao balon.
Tonka: Marija … U početku mi je bilo teško „doprijeti“ do nje, ili možda više dopustiti njoj da dopre do mene … sada je to drugačije i lakše. Jedan prvi susret s njom doživjela sam kad sam dobila nadahnuće za pjesmu Moji dani. Stojiš, kraj mene/tako bijela/tako čista … Pročitala sam tekst pjesme, uzela gitaru, i kad sam odabrala akorde, zatvorila oči i sa svoje desne strane sam kao vidjela/ doživjela/ osjetila Marijinu prisutnost, kao u bijeloj haljini s plavim rubovima. Nekako mi se tada prvi put približila na osoban način. Možda probati, zatvoriti oči i slušati pjesmu, pjesme o Mariji, kao da si ti tamo, kao da je ona tu. Marija će nas iznenaditi!
Barbara: Marija, majka, osoba od ufanja, žena vrsna… Osobno sam imala iskustvo Marije i njezinog blagoslova na području svojih jajnika, nedugo nakon toga sam ostala trudna.
Domagoj: Posvetio sam se Mariji 2012. godine. Ona me vodi od tada. I kroz Duhovni kutak učim o njoj. Pjesme produbljuju moj odnos sa njom i preko njih primam njenu ljubav.
Mia: Prema Mariji gajim posebnu ljubav i odnos. Prije otprilike osam godina sam išla na hodočašće u Poljsku, posjetiti tri sveca: sv. Maksimilijana Kolbea, sv. Ivana Pavla II. i sv. Faustinu Kovalsku. Kada sam bila u crkvi gdje je tata Ivana Pavla II. predao Mariji (nakon smrti njegove majke) i rekao mu da će ga ona od sada voditi u životu, molila sam Ivanu Pavlu II. da mi isprosi onakvu ljubav prema Mariji kakvu je on imao – živu i iskrenu. Prije tog hodočašća sam htjela obući škapular, no to je tada u mom srcu bilo više kao – to nose vjernici i to je kul, nego što sam zaista shvaćala važnost škapulara i dužnosti osoba koje ga nose. Tokom hodočašća sam također intenzivno molila da mi Bog promijeni srce i nakanu za obući škapular. Nakon povratka u Hrvatsku sam i dalje molila na tu nakanu i više čitala o škapularu i konačno je u mom srcu došla odluka da ga stvarno želim obući. To sam odlučila napraviti u kulturnom centru Harmica, gdje djeluje prelatura Opusa Dei. Jedna od numerarija Opusa Dei mi je rekla da dođem u utorak predvečer, da će ostaviti poruku svećeniku za obred. Kada sam došla tamo ispričala mi se govoreći kako svećenik nije vidio poruku i da je već otišao, no da ćemo to napraviti u subotu što je zapravo i bolje jer je subota dan posvećen Mariji. Tu subotu ujutro, dok sam se vozila u tramvaju prema Harmici, ”slučajno” sam otvorila facebook i vidjela da je spomendan svetog Ivana Pavla II.! Marija i on su čuli moje molitve i organizirali sve tako da obred oblačenja škapulara bude poseban. Volim sve naše pjesme o Mariji, ali mi je možda najdraža Kome da kažem, jer sam puno puta bila u situaciji da sam vapila Mariji u svojim mukama i pričala joj o onome što me muči, a ona je uvijek bila tu, uvijek sam osjećala njezin majčinski zagovor.
Stipe: Marija mi predstavlja nebesku majku koja me čuva i grli u teškim trenutcima, a hvali i namiguje u onim veselijim.
Keti: A Marija, moj kanal do Isusa. Sama čistoća, nježnost i blagost. Sada mi je najljepše promatrati ju kao savršenu majku koja je već prošla ono što ja trenutno prolazim – porođajne boli, dojenje, uspavljivanje djece, kuhanje, čišćenje … I u svemu tome zvati ju da me pouči i da snage za sve.
Stvaralaštvo. To je nešto što bismo uvijek trebali povezivati s Duhom Svetim kako to i kaže stih Himna: O dođi Stvorče, Duše Svet pohodi srca vjernika. Biti povezan s Duhom Svetim, otvarati se njegovim nadahnućima, dati mu svoje sposobnosti da on iz njih učini ono nešto više, jest zapravo najvažnija stvar u stvaranju duhovne glazbe. Volio bih da nam podijelite neko svoje iskustvo za koje ste imali posebno nadahnuće, poseban osjećaj da je bilo nadahnuto Silom odozgor.
Mia: Kada je DK počeo djelovati, sjećam se da su svi imali uglazbljenih nekoliko pjesama, a ja niti jednu. I osjećala sam se kao promašaj, da ja to ne mogu, da ja to ne znam jer nikad nisam uglazbila pjesmu. Kao da su svi bolji od mene i što ja uopće tu radim. No odlučila sam se pobijediti te negativne osjećaje i strahove. Pronašla sam jedan tekst koji je Stjepan davno objavio u jednoj facebook grupi (dok još nismo imali svoju fb stranicu) koja je govorila o tuzi. Tada sam i sama prolazila neki period tuge, tako da je ova pjesma savršeno opisivala moju situaciju. To je pjesma Moju tugu odnosi. Sjećam se da sam plakala kad sam ju uglazbila. Svaka nota je savršeno pristajala tom tekstu, a cijela pjesma je tako pristajala mom životu tada i mojoj situaciji. Sjećam se i da je po toj pjesmi moja tuga nestala, Bog me oslobodio, kako i sama pjesma kaže: ”A na raspelu Isus plače, moju tugu odnosi.”
Barbara: Pjesma Gle Životvorca nastala je tako jednostavno. Uglazbili smo je brat i ja dvadesetak minuta prije zajedničke probe. Taj dan smo imali susret u Botincu, kod zajednice Nanovo rođenih. Kad je ekipa stigla na probu, izveli smo pjesmu, ekipa ju je momentalno naučila i izveli smo je prvi put, tu večer, na susretu u Botincu. Zvučala je kao da smo ju vježbali mjesecima. Vjerujem da Bogu ništa nije nemoguće i da je bila stvorena točno za taj dan i trenutak.
Otma: Mogu reci da je svaka pjesma koju sam uglazbio djelo Duha Svetoga. Objasniti zašto me određeni duhovni tekst nadahnuo da skladam glazbu ne može se drugačije objasniti nego kao nadahnuće Duha Svetoga.
Stipe: Ovdje bih izdvojio prve dvije pjesme koje smo moja sestra i ja skladali (Šimun Cirenac i Pod križem). Zapravo je Barbara meni smislila glazbu za pjesmu Pod Križem, a ja njoj za pjesmu Šimun Cirenac u vrlo kratkom vremenu, a do tad nismo imali nikakvog iskustva u skladanju novih pjesama.
Tonka: Nekako je svaka pjesma koju sam skladala nastala po nadahnuću Duha Svetoga, i jedna smiješna ali istinita činjenica je da to znam zato što svaki put kad bih napravila pjesmu, morala bih ju preslušavati i „učiti“ kako bih ju snimila u studiju.. kao da ju nisam „ja“ skladala.. Kad već pričamo o Duhu Svetom, izdvojila bih Himan Božje ljubavi … To je tekst od Šimuna Novog Teologa. Tu sam se prvi put obraćala svjesno i osobno Duhu Svetom kao Osobi, i dok sam ju skladala i dan danas kad ju pjevam, osjećam kao da Sila struji kroz mene i ide dalje, a istovremeno liječi mene i moje rane.
Bojan: Rekao bih da je sva kreacija plod darova Duha koje čovjek dobije rođenjem, primanjem sakramenata ili nekom „izvanrednom“ intervencijom. To je sve dar samo neki ljudi ili većina ljudi toga nije svjesna pa ga ponekad koriste i na krivi način. Bog svoje naravne ili nadnaravne darove daje kako On želi a na nama je kako ćemo ih koristiti. Na dobro ili manje dobro. Ali da Bog nije posadio tu kreativnu iskru u nas, teško bismo radili stvari koje sada radimo.
Dujić: Recimo da sam s godinama, nažalost, s obzirom na sveopći prodor pentakostalnih “worship” pjesama te čestu “zloupotrebu” darova Duha Svetoga i samog Duha Svetoga koja se može nažalost vidjeti u mnogim zajednicama u našoj domovini, razvio neku vrstu “odbojnosti”, odnosno manjak elana i entuzijazma kako za osobu, tako i za darove Duha što si kao katolik koji se trudi “Bogu ugoditi u svemu” (usp. Kol 1, 10) ne smijem dopustiti. Zdrava karizmatska, nenametljiva i nježna duhovnost Duhovnog kutka, kako kroz poeziju i pjesme tako i kroz molitvu i duhovno ohrabrenje vratila mi je “čežnju za višim darima” (usp. 1 Kor 12, 31).
Svatko od vas uglazbio je popriličan broj skladbi. Ono što me zanima kroz koju bi pjesmu ili čak kroz koji stih pjesme bi svatko od vas mogao na najbliži način opisati svoju ljubav prema Gospodinu? I zašto? Što za vas znači ljubiti Gospodina. Koja vas pjesma Duhovnog kutka posebno uvodi u Božju prisutnost i ispunja utjehom?
Dujić: Za mene su to prije svega pjesme ljubavne tematike i spolnosti. Odgovorno tvrdim da nitko na hrvatskoj duhovnoj sceni nije toliko dobro opjevao, kako ljubav prema Bogu, tako ljubav među supružnicima, zaručnicima, dečku ili curi te borbu jednog kršćana da postigne krepost čistoće. Kao mladom srednjoškolcu posebno su me “liječile” pjesme poput: Lijepa si, Dragi, Nezarasli šavovi … Od novijih bih izdvojio: Zima odlazi i kajkavska ljubavna u kojoj sam imao čast dati svoj pjevački doprinos: Kiklju bum ti kupil.
Barbara: Vjerujem da svaka pjesma nastaje u trenutku i u tematici kojoj je nama ponaosob trenutno od važnog značaja. Uvijek me posebno dotiču pjesme Ne strepi i Uvala mira. Obje su nastale u ‘teškom očaju i strahu’. Ne strepi nastala je prije važnog i zadnjeg ispita na 4. godini studija. ‘Pukla’ od učenja i očaja kako ne mogu položiti taj zadnji ispit za bakalara. Par noći prije nego što sam ga položila, uglazbila sam tu pjesmu s bratom, kad više ništa nisam mogla osim pjevat, ne strepit i vjerovat u Božju providnost, znajući da sam dala sve od sebe tijekom učenja. Pjesma Uvala mira nastala je u vrijeme korone, kada nam je tata završio u bolnici, nismo znali što će se dogoditi i brat i ja smo tražili Uvalu mira kod Boga koji kuša, ali daje sretan kraj.
Bruno: Osobno nisam uglazbio niti jednu našu skladbu, ali od malena imam osobitu privrženost molitvi kroz pjesmu, „tko pjeva, dvaput moli“ rekao bi sv. Augustin, a tako je uistinu i sa našim pjesmama. One koje najbliže opisuju moj odnos s Gospodinom, ali ne mogu izostaviti niti našu majku Mariju, svakako su Oče tebi je sve moguće, Marijo Majčice, zatim dvije možda naslovom slične, ali potpuno različite i obje meni podjednako predivne Jednostavna i Tiha pjesma. A stih? Uf teško, ali neka bude eto barem kitica iz tihe pjesme: „U blagoj tišini Bože lijepo je s tobom pričati. Kad svi snivaju, tvoje riječi: „Ljubim te!“ poput plavih lasta gnijezde se u meni i moje srce postaje tvoj dom“
Uf, puno toga konkretnog. Međutim ako trebam sve sažeti u jednu rečenicu, onda bih rekao da to za mene znači uzvratiti mu njegovu ljubav najbolje što mogu i nasljedovati ga u njegovoj ljubavi prema čovjeku, a pjesma koja me na poseban način ispunja utjehom je Jednostavna pjesma koja čovjeka istovremeno poziva da ustane iz kaljuže grijeha i da slijedi onoga koji ga je podigao, da hoda za Isusom.
Otma: Posebno su mi drage ljubavne pjesme koje sam uglazbio ( Kiša, Kiklja, Zima odlazi). Podsjećaju me na vrijeme hodanja sa svojom ženom Karlom, na svemu lijepom a i onim borbama koje smo tada imali. Te pjesme nekako pokazuju koliko je Bogu važna ljubav muža i žene, koliko je On sam prisutan u toj ljubavi i kako ta ljubav na kraju uvijek pobjeđuje.
Za mene ljubiti Gospodina je htjeti biti s Njim, vezati svoj život uz Njega. I kad je lijepo i kad je teško I kad je utjeha i kad je suhoća i kad te Gospodin daruje obiljem i kad čeka i pušta te u kušnji. Ljubiti Gospodina je moguće jer je On nas prvi ljubio, darujući nam svakog od nas, a i dao je svoj vlastiti život za nas. Od Njega smo došli i k Njemu idemo i ne možemo biti istinski sretni bez Njega. Na neki način živeći u istini predodređeno nam je ljubiti Gospodina kako bismo bili sretni i kako bismo se spasili i bili s Njim u vječnosti. I to sve nam On daje u našoj slobodi da izaberemo. Ako upoznamo Njegovu ljubav, ako je iskusimo teško da možemo ne odgovoriti na nju ljubavlju.
Meni osobno su posebne pjesme one koje progovaraju o ljubavi Božjoj prema meni, o mojoj vrijednosti, o mojem dostojanstvu. Ispred bijele hostije je prva pjesma koja me baš dubinski dotaknula. U njoj mi je Gospodin progovorio kako me ljubi bez obzira na moju prljavštinu, na moju slabost, nemoć, nesnalaženje, na poniženja i padove. Tu sam doživio kako Gospodin svojom ljubavlju liječi.
Prekrasne pjesme su mi Tvoja je ljubav, Zar to još ne znaš?, Pod križem …
Mia: Mislim da bi to bila pjesma ”Laste na plavom nebu”. Bila sam djevojčica koja je bila zatvorena u svojoj sobi, u svojoj glavi, sa brdo problema, misli i pitanja. Bila sam zatvorena za Boga u svojoj boli. ”Gledam u tvoja leđa dok zatvaraš vrata sobe…” to mi je Bog puno puta govorio, kucao i kucao… ali nakon lutanja sam čula riječi ”Talita kum! Ustani djevojčice!” Oduvijek sam bila nekako krhka i jako osjetljiva… No Bog nije odustajao od svoje djevojčice.
Tonka: Nekako ne mogu svoju ljubav prema Bogu opisati drugačije nego kroz Njegovu ljubav prema meni. Kao „svoju ljubav“ mogu Mu jedino dati ono što imam, a to je slabost … i zato mi tu dolazi pjesma Cedar libanonski koja govori istinu: „Ja sam ruina, ruševina, vaza razbijena, ja sam ruina“ i to bilo generalno ili u pojedinačnom iskustvu vlastitog pada ili kada nas netko drugi povrijedi; i onda dolazi Božje obećanje: „Bit ćeš cedar libanonski…“, ali prije toga kaže da moram pogledati njega, uložiti samo taj minimalan i istovremeno maksimalan napor da maknem pogled sa toga što jesam, što sam učinila ili što mi je drugi učinio i pogledati njega.
Trenutno me jako dira i nešto radi u meni pjesma Isus mi jednom reče, pogotovo stihovi: „Kao razlivena rijeka, Tvoja milost prekrila me i moja usamljena polja …“ i dalje „Ti si nježnost i voda, kroz koju život struji …“ Duh Sveti mi nešto ozdravlja u nutrini dok ju slušam i trudim se puštati ga unutra da čini što želi, iako nije lako … Nije lako pustiti čak ni Boga u svoje rane, ali kad pustim, osjećam onu lijepu iscjeljujuću bol, kao da otrov iz rana istječe, a rana ozdravlja i postajem nova.
Stipe: Najviše me u Božju prisutnost uvodi pjesma Bakreni srpovi našeg Andrije Marića te kad on nije prisutan ja volim otpjevati tu pjesmu i uvijek kad sam u teškoj životnoj situaciji ta me pjesma umiri, a pogotovo stih Žetva je spremna, evo me Gospodine. Taj me stih uči da treba biti strpljiv i nadati se te da Bog uvijek ima neki bolji plan od nas samih i da mu dolazimo i prije, i tijekom i nakon žetve.
Domagoj: Verbum panis, Marijo majčice, Pred prijestoljem, Tiha pjesma, Šimun Cirenac.
Bojan: Tko je taj što dolazi iz Edoma? mi je u jednom trenutku života bila jako važna pjesma pa ću nju izabrati.
Izdali ste nedavno i novi, peti, album duhovne glazbe. Dvostruki album naziva Jači si od tame. Što za vas osobno znači izraz: „jači si od tame“. Što očekujete od albuma, od pjesma na njemu? Koju biste pjesmu s albuma, u ovom trenutku vašeg života, izdvojili kao najposebniju?
Barbara: Jači si od tame u prijevodu znači Bogu ništa nije nemoguće, Kralj Kraljeva. U album je uloženo dosta vremena i napora, također izdvojila bi ga do sada kao najbolji naš album. Glasovi, instrumenti, produkcija je deset putna na većoj razini i vjerujem da će to i slušatelji primijetiti.
Osobno me svaka pjesma dira na posebnoj i drugačijoj razini, svaka otvara drugi list duše i nutrine. Osim gore već spomenutih, htjela bi istaknuti i pjesmu Sama sa samim, koju nekad ne mogu ni poslušati do kraja pogotovo zbog specijalnog efekta biča koji dočarava bičevanje Isusa. Veliku bol mi to stvara i uvijek se nanovo podsjetim koliko nas Bog voli … također pjesma Nevidljivi plamen, priča o boli koju Marija proživljava gledajući Isusa na križu. Kao majka, osjećam ju na toj razini, boli me što gleda kako joj dijete pati, istovremeno mene osnažuje jer Bog ima najbolje planove za našu djecu.
Bruno: Predivan album, predivne pjesme sve jedna do druge, uistinu uživao sam u zajedničkoj pripremi promocije tog albuma kojeg smo imali pred kraj prošle godine u Movie pubu. Za mene taj izraz označava temeljnu istinu našeg bića. Čovjek je, sam po sebi, ako je bez Boga, obavijen tamom u svakom smislu. Ako u Njega ne vjeruje, tama oko njega definitivno je smrt, na koju čovjek nema odgovor. Ako s druge strane vjeruje u njega, onda je tama oko njega grijeh i njegova pala narav koja pada pod utjecaj grijeha. Kako god okreneš, nije dobro, čovjek jednostavno ne može sam. Ipak, Bog u svemu ima posljednju riječ i što god se dogodilo u životu, kakav god križ dočekao bilo koga od nas, Bog je uistinu jači od svega i pobjeđuje, ako mu se prepustimo. Ako mu dozvolimo da djeluje u našem životu nema tog problema kroz koji ne možemo proći. Iz tog razloga, nekako u skladu sa svime ovime, izdvojio bih Oče tebi je sve moguće kao pjesmu koja je meni osobno obilježila ovaj album.
Mia: Jači si od tame za mene znači da nema te situacije gdje Bog ne može djelovati, koja ga može ugušiti, ajmo to tako reći. Živimo u razdoblju ratova, vidimo koliko ljudi svakodnevno umire … sve je puno neizvjesnosti. I znam da se mnogi ljudi pitaju Bože gdje si? Je li moguće da će smrt i tama prevladati? No Bog je jači od tame. I iako se možda čini da sve ide nizbrdo i da se sve ruši, ali Njegova riječ je uvijek zadnja. Kao što sam već navela prije, najviše mi znači pjesma Oče, tebi je sve moguće.
Tonka: Izraz jači si od tame za mene znači pobjedu onog stanja koje nekako uvijek djeluje kao da „pobjeđuje“ u svakodnevici. Govori mi da je moguće ne živjeti više u tim razornim stanjima poput tuge, očaja, možda bijesa, zamjeranja, svih tih „ljigavoća“ i da je moguće da On pobijedi, da živim u radosti i miru. To vidim u svom životu kao plod osobne molitve, borbe protiv grijeha i predanja u njegove milosrdne i predivne ruke. Pjesme su mi pomogle da vidim nešto novo, nešto drugačije, što evo nastaje, što će nastati ako mu kažem „da“. Od albuma očekujem da posadi sjeme Božjeg kraljevstva u svaku dušu koja će ga slušati, ali tako da svoje srce otvori Bogu, da mu kaže, možeš ući, možemo popričati… Bog samo želi reći: „Tu sam i jači sam od tvoje tame“. Sve su mi pjesme posebne na svoj način, a ako moram jednu izdvojiti, izdvojila bih pjesmu Odlazi jer jako pomaže u svakodnevnoj borbi protiv napasti i pokazuje iskrenu, čistu čovjekovu čežnju da bude slobodan od grijeha i da bude s Bogom.
Bojan: Svjetlo u tami svjetli i tama ga ne obuze“ (Iv 1,5)
Što očekujem? Očekujem da ne stanemo sa rastom i da svaki sljedeći album bude sve bolji i da pomogne ljudima u njihovim životnim borbama. Imam puno dragih pjesama na albumu ali ako moram birati izabrat ću Neka Duh dođe.
Otma: Iako se danas čini kako je tama toliko jaka da nema nade da je možemo pobijediti, Isusu je to moguće, s njim je možemo pobijediti. On je već pobijedio tamu svojim uskrsnućem od mrtvih. Rekli bismo učinio je nešto što je nemoguće, što nitko nikada u povijesti nije uspio.
Album Jači si od tame je naš odgovor na njegovu ljubav i zahvalnost za sve darove koje nam je darovao. Očekujem da album doprije do srca ljudi, da djeluje u njima da ih približi Bogu, da osjete ono što smo mi osjećali dok smo ga stvarali, ono nadahnuće i da ispuni plan koji je Duh Sveti ima za njega.
Domagoj: Izraz jači si od tame snažno utiskuje vjeru u moje srce da je Bog svemoguć. I to me nosi kroz život.
Stipe: Za mene jači si od tame znači da Gospodinu mogu uvijek vjerovati i da ću s njim sve bitke moći pobijediti te bih izdvojio tu pjesmu kao meni trenutno najposebniju.