Rim 8, 15: Ta ne primiste duha robovanja…
Ovo mi je razmatranje, meditacija, baš bilo dinamično. Dolazile su mi misli nadahnute Riječju.
Nema natrag na staro, na prolazno: da se opet bojite!? Ne, nikako. Otac je zaštita, sigurnost, sloboda. Sloboda je antipod ropstvu. Sve što je u svijetu i nije od Boga je ropstvo. Ropstvo je fokusiranost na neuspjehe, strahove, brige. S Ocem, s pouzdanjem, sve to nestaje. Sve brige. Sve izgleda drugačije. Svi strahovi, problemi, sve prolazne stvari prolaze i ostaju negdje kao uspomena, ali s Njime tek dotičemo ispunjenje. On daje ekstazu kao što je dao Margareti Kohortskoj. Tolikoj grešnici je udijelio ekstazu. Ohrabrio je, pokazao joj se. To i ja želim. Tvoj dodir je ispunjenje, a tvoje ispunjenje je oslobođenje od unutarnjih i vanjskih navezanosti. Kad Ti dotakneš, onda sve staje na svoje mjesto. Cijeli svijet se pokorava. Ti donosiš mir, mirom ispunjaš dušu. Mir je tlo radosti. Plodno tlo.
Ako se bojimo bilo čega osim onoga što je Otac, onda nemamo vjeru ili imamo slabu malu, mlaku vjeru. Pokazujemo se da smo nedostojni. Ali apostol upozorava, usmjeruje, vodi, pokazuje, podsjeća, posvješćuje: Duh je Duh posinstva. Baština, slava. Biti vjernik, a bojati se, kako je to moguće? Moguće ako ne osjećamo blizinu Božju, ako ga izbacujemo iz naših redova. Što mi preostaje nego se bojati, ako Gospodina nema. U svakom djeliću dana, u svakom djeliću života, Gospodin treba stajati. Onda se ne treba bojati. Ne treba strahovati nizašto. Gospodin je blag, prisutan, zauzet, brižan, pažljiv, nježan. On upravlja polako, tiho, mekano, svojom rukom. Vodi sve. Vodi svakog. Gospodine, daj da mogu poput apostola, poput Isusa klicati: Abba, Oče, da budem pun radosti Tvoje, pun Tvog mira. To mi daj. Da otklonim neizvjesnosti, tj. Ti dođi i otkloni sve što je u meni i ne da mi da Ti budeš prvi i jedini. Ako Ti nisi sve, onda druge stvari uzimaju Tebi prostor. Ne mogu paralelno služiti Tebi i drugim prolaznostima. Zato, dođi i dotakni me. Kao što je ona žena dotaknula haljinu Tvog Sina, u vjeri, i riješila se svega bolesnog, tako ja želim ozdraviti. Želim da Tvoja haljina dotakne mene, želim prići, staviti ruku da me zahvati, da me cijelog protrese, očisti. Da u meni ne ostane ništa što bi sprečavalo da Ti, Oče, budeš u cijelom mojem biću.