Prvi dan – utorak – 15. 12.
Ušao sam u meditaciju polako. Nastojao se smiriti. Iznenadio sam se vidjevši što tamo piše: svemoćan! Nitko ti ne može ništa, a možeš sve. Sve? Da, pomislio sam, onako kako su to sveci radili. Oni su sve dali Gospodinu, sve su odbacili osim Njega. Onda sam išao dalje u meditaciju. Kad sam došao do rečenice da se odreknem idola i sila i da sklopim savez sa Duhom Svetim, onda sam osjetio otpor i pomislio: Ovo moram raščistiti. Ovo s otporom. Misao je bila: Zašto slušati pametovanja? Tuđa pametovanja o tome. To ti ne treba: niti da netko pametuje, niti to što pametuje. Znao sam da to moram raščistiti. Molio sam Duha Svetoga da slomi u meni sve što je lažno, sve navezanosti, na sve stvari svijeta i ljudi. Uz otpor za savezom osjetio sam i privlačnost. Privlačnost da se zbližim, da dođem bliže Gospodinu, tj. Duhu Svetom. I čudio sam se: zašto otpor? Zašto, što je problem? Je li problem u prijateljstvu s Duhom Svetim? Je li problem u Duhu Svetom? Je li problem u meni? I onda sam vidio na gradskom trgu kako netko na meni nešto čupa. Iščupao je nešto što je meni stvaralo krivi uvid u stvari u životu. Bio je to bijeli parazit, nevidljiv, prilijepljen i on je iskrivljavao moj pogled na stvari, a time i na život. Pomislio sam – ovo je iščupao Duh Sveti. Pomislio sam – ne mogu stati. Moram dalje.
Savez je projektno zajedništvo, prijateljstvo je intimno zajedništvo. Zašto bih se opirao onom što dolazi od Gospodina? Jedva čekam novo razmatranje da vidim što će dalje biti po ovom – što ću osjećati. Osjetio sam pomake u sebi, vidio odmah neki odgovor na pitanje otpora: Otpor? To je zato što prijateljstvo s Duhom Svetim znači otkloniti, odbaciti i raskinuti neke navike, neka ponašanja, stavove, odnose… mislim da je zato bio otpor prema ideji prijateljstva sa Duhom Svetim.
Prešao sam na treći dio. Samo pozitivne vizije – sumnja mi dolazi, koliko je to realno biti isključivo pozitivan? Kako zaobići potencijalno loše događaje, kako zaobići razmišljanja o opasnostima, o potencijalno lošim razvojima događaja? To je ono što ovdje stavljam na kušnju. Takva razmišljanja ovdje stavljam na kušnju – treba ih odbaciti. Meditacija to traži – odbaciti brige, opreze, odbaciti u suštini sve ono što je temeljeno samo na ljudskim stvarima, na stvarima svijeta. To znači potpuno promijeniti sve u sebi, sve odbaciti i zaodjenuti se nečim novim.
Osjetio sam još: Duh Sveti je kao netko tko je darovan samo meni, da u svemu bude sa mnom, da sve radim samo s Njim. On je svemoćan, zaštitnik od svega i potpuno na raspolaganju, a ja sam do sad bio slijep na to. Opet imam bojazan: hoću li ja to uspjeti, hoću li dozvoliti Duhu Svetom da me oblikuje, mijenja, čini sličnim slici Božjoj? Hoću li uspjeti to? Duh Sveti je netko koga stvarno želim svim srcem u sebi, a sad kad mi se čini da je tu – je li to stvarnost? Je li to stvarno za mene? Što ću sve morati mijenjati? Imam osjećaj da je zora, da nešto novo ide…