Svemoćan po Duhu Svetomu. Opet tu zastajem. I mislim kako je to Gospodin svemoćnost darovao svome djetetu. Svemoćan – to ne znači biti svemoćan u svijetu, na način kako to svijet gleda. Svemoćan znači biti svemoćan u Gospodinu. U Ocu. I Sinu. I Duhu Svetomu. Bog je kao otac koji nosi svoje dijete u naručju i ispunja mu svaku želju. Ali te želje nisu želje svijeta, to su želje Duha. Biti u Duhu poput svetaca, to znači da će se u svijetu događati i čudesa. I mi smo svjedoci tome. Svjedoci smo ozdravljenima koje je donijela naša zajednička molitva. Najveća su čudesa nevidljiva. Duhovna. Pomaci koje donosi zajednička molitva u Duhu posljedično se vide i u svijetu, tj. u vremenu i prostoru. Nije moguće drugačije. Naš je život prije svega duhovni, ali smo uronjeni u svijet. Svi sveci okruženi čudima bili su duboko uronjeni u duhovnu stvarnost. I vidjeli su ono što svijet ne vidi. Ništa nisu gledali očima svijeta, tj. sve su vidjeli Božjim očima. I nisu bili impresionirani svojim čudima, jer su to bila čuda Duha, a ne njihova čuda. Za njih, to su bile sitnice. I nije ih zanimalo što svijet o tome misli. Sveci ne čine čuda, oni su samo uronjeni u Boga. Duše Sveti, dođi sada, znam da si tu, ali dođi. Pokaži mi što moram drugima oprostiti, pokaži mi od koga moram tražiti oprost. Pokaži kako moram drugima oprostiti, pokaži mi kako moram od drugih tražiti oprost. Pokaži mi čega se sve moram odreći. I na koji način. Ja ću te voditi, ja sam taj koji vodi. Ja poznam putove. Znam stremljena tvoga srca. Znam gdje si slab, što te plaši i umara. Vjeruj mi da ja vodim sve. Povjeruj u to svim svojim srcem. Vjeruj mi da te ja ujutro vodim na posao, za vikend te vodim u trgovinu po obiteljski doručak, vodim te na sastanke, sastavljam tvoje dopise. Veseli me što me tražiš. Hranit ću tvoju žudnju za mnom i tako ćeš me slijediti. Ja u tebi stanujem. Odvest ću te putovima divota koji će ti ispunjati dušu, nasititi dušu, pratit ću te obiljem, jer ne znam drugačije.
Kad je ovo završilo, nisam znao je li prvi dio bio samo moje intelektualiziranje ili tako nešto. I nisam znao je li ovaj drugi dio bio spontan, darovan ili sam ja to isforsirao iz sebe. Bio sam prekinut u meditaciji i osjetio da ulazim u nešto, ali je to moralo stati zbog vremena. Prošlo je jako brzo. Mir? Osjetio sam više dvojbu oko ovih riječi, kao – je li to baš autentično, to je dobro, blisko, ali je li Duh Sveti baš takav? Zabavljen tako malim stvarima i banalnim…