Ovo sam zapisao tijekom priprave za meditaciju:
Četiri su razine zamki koje sam osjetio u razmatranjima, a osobito su došle do izražaja tijekom meditacije i razmišljanja o meditaciji:
- Umor, pospanost, nedostatak vremena
- Obzir prema tome kako svijet i ljudi gledaju na osobnu molitvu – „nije to potrebno toliko, može ali ne puno, to je na kraju krajeva i smiješno, čudno, ne treba to forsirati…“
- „Zar bi Bog baš tebi htio dati te darove i slično? Umišljaš si, sebično je to. Tko si ti?“
- Sumnja u Božju djelotvornost, Božju prisutnost, sumnja u smisao molitve koji dolazi od Boga. „Bog jest tu, ali pusti neka stoji gdje mu je mjesto. Nemoj ga dozivati da dolazi. Neka stoji tamo, možeš ti kao i do sada, bez toga svega, bez darova, bez molitve.“
Pripravna molitva – sportskim rječnikom – to je zagrijavanje.
Krenuo sam u meditaciju, pa zaspao. Ne dugo, i vratio se. Došla mi je misao za jednu konkretnu situaciju s posla. Tražio sam pomoć Duha Svetoga. Ne da se riješi ta situacija, nego da moje mjesto u tome bude objektivno, da ja ne nosim ono što nije moje. Čuo sam: Ja ću to preuzeti (činilo mi se da to dolazi od Duha Svetoga) i voditi. Sjeti se da u Izaiji piše kako oni koji napadaju tebe i koji se parniče s tobom, da se oni parniče sa mnom. A ja sam Duh branitelj. Najbolji od svih branitelja i jedini pravi. To sam čuo, ali mi je i dalje izostao mir vezano uz ovu situaciju s posla. Onda mi je završilo vrijeme za meditaciju i zvuk s mobitela kao da mi je razbio sve. Osjetio sam snagu za djelovanje, ali sam imao tjeskobu što će biti s ovom situacijom, kako će se razvijati.