Vinny Flynn: 21 način. Vodič za euharistijsko klanjanje.

Knjiga 21 način odlično je štivo koje će nam sigurno pomoći ući u dublji odnos s Isusom, koji je skriven pod prilikama kruha. Knjiga je pisana jednostavnim rječnikom i na jednostavan način prikazuju se razni načini kako možemo kvalitetno provesti vrijeme pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.

Ulomak iz knjige:

18. NAČIN  – PREDAJ!

U prva dva poglavlja pričao sam o različitim načinima „istovara“, čišćenja svoga uma i srca od bilo čega što bi vas moglo sprječavati na putu ujedinjenja s Kristom u klanjanju.

Ovdje želim predložiti neke alate koje možete koristiti za „istovar“ kada se osjećate pretrpano, kada imate toliko toga na pameti, toliko toga za obaviti, toliko malih ili velikih problema koji vas pritišću, da se osjećate bespomoćni.

Također, želim vam dati primjere koji mogu proizići iz dobre navike zapisivanja o kojoj sam govorio u petom poglavlju.

Prvi je alat vrlo jednostavan: „prestanite pokušavati sve činiti sami!“ Kao što je Gospodin otkrio svetoj Faustini kada ona nije mogla shvatiti zašto je imala toliko problema u izvršenju svojih odluka: „Ti si suviše računala sa sobom, a malo sa Mnom.“ (Dnevnik 1087).

Što god da vam je u mislima, što god vas pritišće, što god vas čini bespomoćnima ili beznadnima, ne morate to nositi; ne morate se toga držati. Samo to prepoznajte, priznajte svoju nemoć i predajte to Bogu.

Moj glavni ispovjednik ima odličnu, lako pamtljivu molitvu za ovo. Jednostavno kažete Gospodinu:

„Ja ne mogu. Ti možeš.

Mislim da ću to prepustiti Tebi.“

Zapamtite ovo! Ne traje dugo, a vrijedi. Tako moćna, a kratka rečenica. Odličan podsjetnik: „E da. Ja nisam Bog; Ti jesi!“

Dok poučava ljude kako koristiti ovu kratku molitvu, on ponekad predlaže korištenje nekoliko mentalnih slika koje mogu pomoći u predanju. Zatvorite oči i pogledate u sebe. Što vam je upravo na umu? Koje terete nosite? Skupite ih sve na hrpu u svojoj glavi. Možete toj hrpi čak dati i ime: „moje žaljenje“, „moje brige“, „moji problemi“, „moje stvari“, „moja bijeda“.

Onda pokušajte stvarno vidjeti tu hrpu. Kako izgleda? Koje je veličine? Kojeg je oblika? Koje je boje? Je li svijetao? Je li težak? Je li mekan? Je li tvrd? Pokušajte zamisliti sebe kako uzimate tu hrpu u svoje ruke, osjećate njezinu težinu, a zatim je predajete Isusu i gledate Ga kako On prima tu hrpu u svoje ruke.

Ovo ne mora biti učinkovito za svakoga, ali ljudima, koji mogu zamisliti ovakve mentalne slike, zaista pomaže zamišljanje konkretnih stvari, stvaranje slike njih samih u mislima i gledanje predanja Bogu.

Druga slika za koju znam da je učinkovita je slika okova. Naše rane su okovi. Grijesi su okovi. Brige i strahovi su okovi. Oni mogu biti svih duljina i težina, ali su i dalje okovi koji nas stežu. Sveti Pavao govori o duhovnom životu kao „trku“ (vidi 2Tim 4,7). Ne mogu dobro trčati ako mi okovi vise oko vrata. Ponekad nosim toliko okova da jedva hodam.

Tada zamislim Krista koji pruža svoju ruku s križa i kaže: „Daj mi ih.“ Vidim samoga sebe kako Mu dajem okove i gledam Ga kako ih stavlja oko svoga vrata i vraća ruku na križ.

Ovo nije samo zamišljanje. Krist je to stvarno napravio na križu. On je uzeo sve naše okove i zdrobio ih kako bi nas oslobodio, baš kako i psalam kaže:

„U mraku sjeđahu i u tmini,
sputani bijedom i gvožđima…
Tada zavapiše Jahvi u svojoj tjeskobi
i on ih istrže iz svih nevolja.
Izvede ih iz tmina i mraka,
raskide okove njihove.“
(Ps 107)

Ne moramo stalno biti u okovima. Trebamo ih dati Bogu i pustiti ih.

Sjećam se jedne prilike kada sam se osjećao posebno pretrpano. Počeo sam pisati svoj duhovni dnevnik pred Presvetim, i počeo sam se žaliti Gospodinu: „O Bože, toliko se toga događa! Sve to stavljam u Tvoje ruke…“ Počeo sam raditi popis stvari – toliko toga za napraviti, toliko nedovršenih projekata, toliko ljudi potrebnih molitve, toliko toga o čemu je trebalo misliti, sastanaka, financijskih briga, obiteljskih briga, i tako dalje, i tako dalje. Popis je bio dug dvije stranice.

Tek sam se sad osjećao pretrpano! Slika stavljanja svega u Njegove ruke nije djelovala, ali mi je druga slika došla u misli pa sam zapisao:

„Gospodine, pokušavam Ti sve ovo predati, ali sve mi je to preteško držati u rukama i staviti u Tvoje. Zbog toga sve svoje stvari s popisa stavljam u kamion samo-istovarivač (kiper). Sve dajem Tvome milosrđu, sve povjeravam Tvojoj brizi, Gospodine.“

Dok sam pisao, na um mi je došla druga slika.

„Ne, Gospodine, još uvijek nije dovoljno. Tovarim sve ovo, komad po komad, na veliki kamion s prikolicom. Sada je sve Tvoje, Gospodine, cijeli kamion. Sve svoje vlasništvo predajem Tebi. Ne daj mi da pokušam uzeti nešto natrag. Ti razvrstaj, baci što god ne želiš, ponovno napiši moje spise, ponovno odredi moje ciljeve, posloži prioritete i vrati mi stvari koje želiš da obavim. Pomozi da se prema svemu tome ponašam kao da su to Tvoji projekti Gospodine, a ne moji.“

Kada sam završio pisanje, osjećao sam se olakšano i opušteno, slobodno, s novim povjerenjem u Boga. Zapisao sam još jednu rečenicu: „Gospodine, vrijeme je za svetu misu. Hvala Ti.“ Tada sam otišao iz kapele u glavnu crkvu na svetu misu.

Dok sam izlazio iz kapele, pogledao sam prema cesti i zadivljeno sam promatrao ogromni kamion s prikolicom koji se zaustavio preda mnom, kako bi neki pješak prešao cestu. Na bočnoj strani prikolice stajao je veliki znak na kojem je pisalo:

„Kamion: ključ uspjeha“

Nasmijao sam se i pomislio: „Gospodine, kakav smisao za humor imaš. U redu, mislim da sam shvatio poruku!“