Katolkinja odmalena

Na hrvatskom jeziku možete čitati autobiografiju Caryll Houselander, biografiju katolkinje od malih nogu. Ona sama pripovijeda o svojemu životu od rođenja: o neobičnom krštenju, na kojem ju je krsna milost ozdravila, zanimljivom djetinjstvu prožetom trpljenjem, bolešću, samoćom, ali i o djetinjstvu prošaranom zrakama radosti, djetinje igre, bezbrižnosti i milosti, pa sve do mističnog iskustva kada je joj otkriveno da Krist prebiva u svakom čovjeku.

Čitajući njezin životopis, uranjamo u jedan stvaran svijet njezinog unutarnjeg života i izvanjskih okolnosti, i Kristovog dolaska u jednu dječju/mladenačku dušu – Krist dolazi i preko prijatelja i preko onih koji nam zadaju bol, putem dobrih i loših učitelja, putem bolesti i preko ozdravljenja, bijega od samoga sebe i povratka samome sebi. Jednostavno, Caryll priča o (svom) životu i Kristu koji je uvijek tu negdje. Pokazuje nam Život koji je svjetiljka za mnoge mrakove.

Jedan događaj u njezinom životu posebno me dirnuo. Caryll se kao djevojčica razboljela od neobične bolesti, pala je u bolesničku postelju i trpjela unutarnju tjeskobu popraćenu napadima krivnje. To je bilo teško stanje u kojemu je nitko nije razumio niti joj mogao pomoći, osim Krista koji joj je došao u posvećenoj hostiji.

„Tek kada sam toliko oslabila da se činilo da mi je život u opasnosti napokon su popustili. Dana mi je moja druga Sveta pričest kao vijatikum za bolesnika.
            Bilo je to navečer, mislim. Soba je bila mračna, a plamičci iz kamina koji su plesali po zidu gotovo da su mi nanosili bol kada bih otvorila oči. Bili su lijepi, a ljepota koja je padala na moj izmučen um bila je poput vrele vode koja pada na otvorenu ranu. Nisam više pokušavala svoju muku prevesti u neke određene grijehe; na neki maglovit, intuitivan način razumjela sam da nije nešto što sam učinila to što iziskuje oprost, nego da sve ono što ja jesam treba biti čudesno preobraženo. Trebala sam biti izliječena od same sebe, i to se moglo dogoditi samo na jedan način, sjedinjenjem u kojem bih bila posve izgubljena u Bogu; a to se, znala sam, može dogoditi samo u svetoj pričesti.
Svećenik, još uvijek sam sa mnom, prelomio je malu hostiju na komade i dao mi ih na isti način na koji sam uzimala lijekove – s nekoliko gutljaja vode. Odmah sam osjetila mir, kao da sam se jednostavno probudila iz duge noćne more na sigurnost i blaženstvo suncem obasjanog jutra. Na trenutak sam ostala, oslonjena na jastuke, ležati zatvorenih očiju; i doista se činilo da blagi, zlatni sjaj svijetli kroz moje tanke kapke i prožima cijelo moje biće, kao što toplina i svjetlost sunca prodiru i prožimaju zemlju, ubrzavajući sjeme da procvjeta.
            Zatim sam, otvorivši oči, vidjela da zlatna svjetlost dolazi od svijeća koje su gorjele na malom oltaru pored moga kreveta i vatre iz kamina koja je sada osvjetljavala cijelu sobu rasplesanim plamičcima. Ali ljepota vatre i svjetla više me nije boljela, mogla sam odgovoriti na nju, i ovaj odgovor ljepoti i radosti što sam u potpunosti živa bila je moja molitva zahvale.
            Sjela sam. Činilo se da je to uznemirilo svećenika, koji mi je rekao da ponovno legnem.
            Odvratila sam: “Ne, ja ću sjediti.”
            “Ali ne možeš sjediti!”
            “Sjedim. Molim vas, donesite mi moje igračke vojnike na pladnju.”
            “Ali moraš leći i izmoliti molitvu zahvale!” Svećenik je djelovao sve uznemirenije.
            Izašao je iz sobe i pozvao moju majku. Ona se još više uznemirila od njega i zajednički su me poticali da se molim u slučaju da se, ako trenutno nisam, opet “zabrinem”.
            “Nikada se više neću brinuti.”
            Na kraju su mi donijeli vojnike, ali su ih stavili na oltar uz krevet, i ja sam otišla na spavanje.
            Sljedećeg dana Smoky je stigao iz Londona. On je bio jedina osoba koja je prihvatila činjenicu da se dogodilo čudo. “Dobijesa”, rekao je tako da sam ga mogla čuti, saslušavši pobožne katolike koji su se međusobno natjecali u pokušajima da rastumače događaj i otklone čudo. “Dobijesa, ovdje je potreban stari agnostik poput mene da vjeruje u Boga!”
Dugo sam se zadržala na ovom događaju iz dva razloga. Prvi je taj da mi je nakon ovoga iskustva bilo nemoguće ikada više posumnjati u stvarnu prisutnost Boga u Presvetom sakramentu, što ne znači da nisam svjesna, ili da ne uzimam u obzir, nekoliko drugih očitih mogućih objašnjenja moga “čuda”. Jednako tako mi je postalo nemoguće dovesti u pitanje, kao što sam to pokušala učiniti u kasnijim godinama, činjenicu da je Krist u Presvetom sakramentu dan na čuvanje Rimokatoličkoj crkvi, bez obzira jesu li njezina hijerarhija, njezini službenici i njezini članovi kao pojedinci dobri ili loši, mudri ili ludi. Vratit ću se na ovo kasnije.
            Moj drugi razlog za zadržavanje na ovome događaju jest taj da je ovo moje iskustvo anksiozne neuroze iz djetinjstva uvjetovalo moj stav prema psihičkoj patnji tijekom cijelog mog daljnjega života. Poznata mi je strašna stvarnost toga trpljenja, što mislim da nitko tko to nije proživio ne može razumjeti. Iskustvo mi je podarilo jasnu svijest o psihičkoj patnji u drugih, čak i dok sam još bila dijete, i uglavnom je moje iskustvo proživljeno s tim ljudima i njihovim mukama potvrdilo moju vjeru u Krista u čovjeku, što je u određenom smislu ono što Katolička crkva jest. Također, u kombinaciji s dugim izučavanjem ove vrste patnje u drugima, moje me je vlastito iskustvo uvjerilo da je jedini pravi lijek za to Božji dodir. Kontakt, koji rezultira sjedinjenjem s Bogom.