O djeco čovječja dokle ćete imati srca teška i okrenuta k zemlji? Dokle ćete ljubiti ispraznost i tražiti laž? (Ps 4,3)
Zašto se ne okrenemo k Božanskoj Mudrosti koja je najpoželjnija od svih stvari, pita se sv. Ljudevit Montfortski u svojem spisu Ljubav Vječne Mudrosti. Ona nam se sama nudi, izlazi pred nas i viče na trgovima. Ona želi da je ugledamo, da se zaljubimo u nju i čeznemo za njom. Sama nam se nudi da je ugledamo, već od malena – povije ga u pelene i stavi u jasle.
Djevica Marija stavila ga je u jasle da ga svi vide, da bude svačiji, da pripada cijelom svijetu i da privuče cijeli svijet k sebi. Nije ga poput većine majki sakrila od pogleda prijatelja i rodbine na tri mjeseca, izolirala se nego ga je odmah predala cijelom svijetu jer je znala da je Očev.
Djeco dokle ćete imati srca teška i okrenuta k zemlji? Na ovo pitanje moguće je dati odgovor i razumijevanje kroz usporedbu. To je kao kad pred nekog mladića, koji čezne za ljubavlju, stane predivna djevojka na motoru i kaže mu: „Hej, zašto si spustio pogled, pogledaj me i sjedi iza mene na motor i idemo naprijed… I on sjeda i prepušta se toplini, strujanju vjetra, opasnostima zavoja ali se osjeća sigurno, naslanja se na njena leđa, između lopatica smješta glavu i postaje sretan… Pogledao je, vidio je, sjeo je i krenuo… Tako otprilike izgleda i život s Kristom, život s Vječnom Utjelovljenom Mudrošću. On se daje vidjeti, budi čežnju…
Dolazi Krist, koji može smekšati tvoje srce, ali moraš ga prvo ugledati, vidjeti i nasloniti se na njega…
A kako bismo ga mogli vidjeti, opipati, dotaknuti, pomirisati, kako bismo ga mogli čuvati, maziti, nunati, pjevati mu uspavanke, biti dotaknuti njegovom rukom, njegovim prstom, kako bi on mogao staviti pljuvačku i kal na oči slijepcu, kako bi jeo i pio, kako bi nardova pomast mogla pasti na njegovu glavu i kako bi kosa grešnice milovala njegove noge, kako bi ga optužili i vezali, bičevali i razapeli, skinuli s križa i položili u grob, kako bi izašao iz groba i pojavio se opet pred učenicima a da se nije utjelovio. Kako bi se to dogodilo da Vječna Mudrost, Riječ, nije uzela tijelo, da se nije utjelovila.
VERBUM CARO FACTUM EST!
To je kraljeva tajna: utjelovljenje i križ!
Ali zašto je Riječ uzela tijelo i zašto je rasla u Mariji?
Dajući mu život, davala mu je smrt.
Sva ostala rođena djeca neizbježno moraju umrijeti; smrt pripada paloj prirodi; majčin dar djetetu je život.
Ali Krist jest život; smrt nije pripadala Njemu.
Zapravo, da mu Marija nije dala smrt, On ne bi mogao umrijeti.
Da mu nije dala sposobnost patnje, On ne bi mogao patiti.
Mogao je osjećati hladnoću, glad i žeđ samo stoga što mu je ona dala svoju ranjivost na hladnoću, glad i žeđ.
Ne bi mogao upoznati ravnodušnost prijatelja ili njihovu izdaju niti gorčinu izdaje da mu ona nije dala ljudski um i čovječje srce.
To je za Mariju značilo dati ljudsku prirodu Bogu.
Bio je neranjiv; od nje je tražio tijelo da bi mu bilo ranjeno.
Bio je sama radost; od nje je tražio da mu dade suze.
Bio je Bog; od nje je tražio da ga učini čovjekom.
Tražio je da mu se ruke i noge pribiju.
Tražio je da mu se tijelo izbičuje.
Tražio je da se prolije Njegova krv.
Tražio je da mu se slomi srce.
Štala u Betlehemu bila je prva Kalvarija.
Drvene jasle bile su prvi križ.
Pelenski povoji bili su prvi mrtvački povoji.
Muka je započela.
Krist se rodio čovjekom. (C. Houselander: Božja svirala)
To je kraljeva tajna.
Rađa se onaj koji me beskrajno ljubi, rađa se onaj koji me traži da mu budem zaručnicom i on pjeva: „Evo me dolazim iz vječnosti u vrijeme da te otmem vremenu i uvedem u svoje kraljevstvo… Lijepa si jer te ja odijevam; čista si jer te ja kupam; smiješ se jer sa ja smijem tebi. Ķao vjenčani dar donosim ti Križ i svoj Duh. Ljubljena moja, zaručnice moja, ako me ljubiš proći ćeš sve sa mnom, to jest ja ću proći sve s tobom, jer ti si u meni i ja u tebi. Čekaj me strpljivo, u tišini i ako si se uprljala, ne brini, vjeruj mi ja ću pustiti mlaz krvi i vode iz svojeg tijela, iz jednog izvora u svome srcu kojeg je koplje probolo… Ljubim te! (riječ iz molitvenog iskustva)
Krist ove riječi ne naviješta dobrima, to jest ne naviješta samo dobrima; on ih govori i najgorima, govori ih i ubojicama i silovateljima i lažljivcima i škrticama, i onima koji se trude i onima koji plaču, svima. Svima. Svima jer smo svi grešnici.
Utjelovljenje naviješta pjesmu Zaručnika. Zaručnika koji dolazi i već se čuje grličin pjev i pjesma zaručnika se razlijeva. I dvije grlice će se prinijeti u hramu…
Utjelovljenje to je pjesma zaljubljenika koji stoji pred vratima.
To je pjesma mladoženje koji pjeva mladenki.
Naš život treba biti odgovor nevjeste.