1. Kad sam bio mlađi uvijek bi me živcirala sintagma „povijest spasenja“ a danas mi je sasvim jasno da svatko od nas ima svoju povijest spasenja, onu točku prije i poslije ulaska Isusa u nečiji život. Kako je Isus ušao u Vaš život? Kako je brat Karlo ušao u Vaš u život? Je li Isus ušao preko svetog malog brata Karla (Charlesa de Foucaulda)?
M. s. Blaženka: Isus je u moj život ušao od malena i djetinjstva. Vjeru sam primila u obitelji i ona je tijekom rasta i sazrijevanja postala moja, osobna. Roditelji su živjeli i svjedočili svoju vjeru jednostavnim, svakodnevnim životom. Mama je tako prije svakog posla znala reći: „U ime Isusovo!“, i na kraju obavljenog rada: „Bogu hvala i slava!“. Tata je često ponavljao Isusove riječi: „Ali ni vlas vam s glave neće pasti“ (Lk 21, 17b), što me je učilo njegovati stav predanja u Božje ruke, pouzdanja u Božju Providnost. U obitelji se svakodnevno molilo. Roditelji su živjeli predani Bogu i svojoj djeci u odnosima i radu.
Prvi put sam o malom bratu Karlu pročitala kada sam imala 15 godina. U Glasniku Srca Isusova i Marijina pronašla sam članak o životu Charlesa de Foucaulda, u maloj Crkvi Gospe od Brze pomoći u Slavonskom Brodu, gdje sam rođena i gdje sam tada išla u drugi razred srednje škole. Poslije sam prepoznala simboliku male crkve, malenosti i Isusovih malih sestara za koje je Karlo toliko molio da bi „nastavile ljubiti Isusa kako ga je on ljubio“.
2. Moj prvi susret sa svetim Charlesom de Foucauldom dogodio se preko knjižnice Bog je ljubav. Kako su se dogodili vaši susreti sa svetim Charlesom? Što za vas znači da je Bog ljubav?
M. s. Blaženka: Prvi susret sa sv. malim bratom Karlom bio je po tom tekstu o njegovom životnom putu u Glasniku Srca Isusova i Marijina. Zatim sam godinu dana poslije toga prvi put susrela i Isusove male sestre na hodočašću mladih iz Zagreba u Mariju Bistricu. Moja obitelj se preselila u Veliku Goricu kada sam imala 16 godina. Još u rano jutro, u katedrali, vidjevši dvije male sestre, upitala sam prijateljicu: „Koje su to sestre?“. Odgovorila je: „Nemam pojma. Pitat ćemo gore.“ A gore, u Bistrici, jasno sam čula i dobro zapamtila odgovor koji mi se urezao duboko u srce: „Nastojimo živjeti poput Isusa u Nazaretu.“ Bilo je to za mene veliko otkriće, točnije, veliki susret! U susretu s Isusom u otajstvu Nazareta doživjela sam snažnu nutarnju preobrazbu. Odjednom je sve što sam živjela u konkretnoj svakodnevici, sve maleno i skrovito, dobilo sasvim novi, dublji smisao poradi Isusa u Nazaretu. Tražila sam kako produbiti to otajstvo i pronašla knjige poput Pisma iz pustinje, Kao u Nazaretu, Igra s Bogom, Iz Sahare u cijeli svijet. One su me uvodile dalje i dublje k Isusu u otajstvu Nazareta, u Nazaret kao vrata ulaska u cjelinu Kristova otajstva. Nakon hodočašća, nekoliko nas mladih iz župe posjetilo je i male sestre koje su tada stanovale u Trnju, na Krugama. Skromnost, jednostavnost, gostoljubivost malih sestara duboko su me se dojmile.
Poput malog brata Karla i ja sam u susretu s Isusom u Nazaretu ostala zadivljena Božjom Ljubavlju u otajstvu Utjelovljenja. Mogu samo ponoviti sa sv. Ivanom: Upoznala sam ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovala; Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi u Bogu ostaje i Bog u njemu (usp. 1 Iv 4, 16). Ove riječi Svetog Pisma su me oblikovale i vodile, a i danas su mi svjetlo u zahvalnosti i radosti za Božju Milost i Prisutnost u svakom novom danu i susretu.
3. Sveti Charles de Foucauld imao je sve osobine današnjeg čovjeka – izgubljenost, depresiju, više-manje raskalašen život koji ga je vodio u ponor praznine, tunel mraka, nijemu samoću… No, imao je snage za jedan krik srca: Bože moj, ako postojiš, daj da te upoznam! Koliko je važno ovaj detalj iznijeti na vidjelo, pokazati ga današnjem čovjeku… ?
M. s. Blaženka: Da, važno je! Jer mali brat Karlo je u svojim lutanjima imao snage za taj krik srca i tražio je uz pomoć svojih bližnjih, svoje rodbine. I cijeli je život bio bogotražitelj. Odgojen je u vjeri koju gubi u 14oj godini zbog, kako sam kaže, „vanjskog i unutarnjeg neprijatelja“: ozračja sekularizma u društvu, školi, te njegove strasti za čitanjem knjiga bez nadzora odraslih. Čitao je sve: latinske i grčke klasike, pisce prosvjetiteljstva i moderne, skeptike, antiklerikalno usmjerene pisce. Rano je ostao bez roditelja. Njegovo bolno traženje i obraćenje u 28. godini života doista je znak nade za mnogu djecu i mlade danas koji su izgubljeni i u potrazi za smislom. Važno je biti s njima, uz njih u njihovim lutanjima i traženjima.
Zanimljivo je da se Karlovo obraćenje događa u krilu obitelji i rodbine koja ga je nastavila pratiti i podržavati unatoč svim njegovim lutanjima. Događaju obraćenja prethodilo je iskustvo duboke, bolne praznine i žalosti koji u sebi nisu bili dostatni promijeniti njegovo srce. Radikalni životni preokret obraćenjem događa se uz žive svjedoke vjere i čitanjem knjige o Evanđelju koju mu je poklonila rođakinja. Svjedoci vjere za Karla su i muslimanski vjernici u Maroku koje je susreo na svome istraživačkom i opasnom putovanju. A najviše ga duboko dira svjedočanstvo kršćanskog života njegove obitelji. Njegovo obraćenje događa se u tišini ispovjedaonice, u odluci za život i predanju Ocu milosrđa. Od trenutka obraćenja shvaća kako mu je živjeti samo za Boga. U Svetoj zemlji otkriva u Nazaretu Božju skrovitost i poniznost. Cijeli daljnji njegov život je u traženju kako slijediti stope Isusa iz Nazareta. Charles de Foucauld nas poziva nasljedovati Isusa i njegov život u Nazaretu. Svakidašnja stvarnost, obična stvarnost, mjesto je gdje smo pozvani živjeti dar kršćanskog života. Aktualnost brata Karla je u mogućnosti ostvarivanja svoga zvanja za svakog kršćanina, cijelu Crkvu, u jednostavnoj prisutnosti, molitvi s Bogom i prijateljstvu s ljudima. Karlo predlaže odgovor: život prema Evanđelju.
4. Što vas je osobno najviše oduševilo, privuklo kod Charlesa de Foucaulda? Što želite reći svijetu o njemu, njegovoj ljubavi prema Isusu? Što vi same želite reći svijetu, svojim riječima, djelima, životom svijetu o Isusu?
M. s. Blaženka: Kod malog brata Karla najviše me privuklo njegovo otkriće Božje poniznosti, malenosti u Nazaretu, i poslanje kontemplativnog, redovničkog života u svijetu. Radi se o tihoj evangelizaciji: u tišini, kontemplaciji, klanjanju, ljubavi, prisutnosti, suživotu s ljudima. Božja ljubav se tako može izreći i malim evangelizacijskim gestama: u razgovoru, osmijehu, tišini, klanjanju, strpljenju.
Karlove su i riječi: „Sav naš život, cijelo naše biće treba izvikivati Evanđelje na krovovima. Čitava naša osoba treba zračiti Isusom, svi naši čini, sav naš život trebaju odražavati sliku evanđeoskog života, cijelo naše biće treba biti živa propovijed, odraz Isusov.“ Ova misao sažima što je želio živjeti i na što smo i same pozvane. Mali brat Karlo se osobito nadahnjivao susretom Marije i Elizabete u Evanđelju po Luki. Marija ulazi u Elizabetinu kuću bez govora, samo ju pozdravlja. Noseći u svome krilu Isusa, Marija budi u Elizabeti najdublje što nosi u sebi. Karlo je izabrao otajstvo Pohođenja kao zaštitni blagdan Male braće i malih sestara jer u Pohodu vidi sliku kontemplativna poziva. U središtu evangelizacije prisutnošću je izgradnja odnosa, prisutnosti, susreta.
5. Isus – naš brat u Presvetom Oltarskom Sakramentu? Kako je to biti s njime, kraj njega, gledati ga, moliti, pričati mu?
M. s. Blaženka: Biti s Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu u tišini srca je svakodnevni prekrasan, dragocjen dar i poziv, poslanje. Sveto Pismo je tu pored nas, u blizini, ako smo u suhoći ili misli lutaju kako bi se sabrale. Inače ostajemo pred Njim u tišini, Njim koji je tako bliz i malen u svome čovještvu i ujedno tako uzvišen u svome božanstvu.
Euharistija je srce našega kontemplativnog života i u njoj ulazimo u Isusovu molitvu, u zajedništvo s Njim. Euharistijska molitva klanjanja u poklonstvenoj šutnji mjesto je nepodijeljene pažnje prema Isusu, sabiranja u Njemu, prisutnosti Njegovoj Prisutnosti. U svakodnevnoj, produženoj euharistijskoj molitvi klanjanja u tišini nosimo i nakane Crkve, svijeta, vapaj siromaha, potrebe ljudi koje susrećemo, s kojima suživimo, s kojima radimo. U Euharistiji naši susreti postaju ostajstvom Pohođenja, put rasta u čovječnosti. Stalno nam je ići od Euharistije ljudima, od ljudi do Euharistije, od molitve do bratske ljubavi, od šutnje do riječi. Rođene smo u srcu pustinje, u alžirskoj Sahari i naša duhovnost obilježena je traženjem Boga u tišini i samoći. Svakodnevno euharistijsko klanjanje u tišini je naše poslanje u Crkvi i svijetu. Kao i malog brata Karla i nas euharistijska molitva klanjanja u tišini, do nogu Gospodinovih, vodi putu obraćenja u smjeru izlaska iz svijeta efikasnosti i ulaska u stav primanja milosti. Radi se o stavu koji slijedi unutarnju čežnju obraćenja Isusovim sredstvima spasenja, obraćenja svijeta Božjom jednostavnom prisutnošću i odnosima. Karlov put neprestanog obraćenja može se sažeti riječju predanje. Isus, naš Ljubljeni Brat i Gospodin u euharistijskoj prisutnosti uči nas predanju u Očeve ruke.
6. Isus iz Nazareta – skroviti Isus koji čini dobro. Možemo li ga zamisliti poput nekog dobrog čovjeka iz susjedstva koji je uvijek tu – kad pukne cijev, kad je netko bolestan, kad treba pomoći u dvorištu, kada treba razgovarati, kada se treba poigrati… jedan čovjek koji je i Bog i koji posvećuje cjelokupnu našu svakodnevicu.
M. s. Blaženka: Da, u Utjelovljenju Bog je u Isusu iz Nazareta postao jednim od nas. Otajstvo Nazareta je otajstvo Božje blizine. Karlova je misao: „Puno više činimo dobro onim što jesmo, nego onim što govorimo, u mjeri u kojoj milost prati naša djela, u mjeri u kojoj Isus živi u nama, kad smo Božji, kada pripadamo Bogu“. Intuicija i male sestre Magdalene, naše utemeljiteljice, pokazuju nam put duboka poštovanja dostojanstva svake osobe. To je ponizna, nježna ljubav koja se ne nameće. Nježnost, kao nenametljiva blagost, u biti je kvaliteta komunikacije koju predlažemo u danome trenutku, danom odnosu. Ona postaje oživljavajuća srž naših međuljudskih odnosa, pogledom, rječju, gestom, koje žele utjeloviti poštovanje, blizinu, dijeleći životne teškoće i radosti.
7. Isus je predivan brat, kako ga je nazivao Charles de Foucauld. Bratom ga je zvala i vaša utemeljiteljica, sestra Magdalena. I vi ste krenule tim putem, tim stopama skrivenosti i prisutnosti u svijetu, putem kontemplacije. Jeste li sretne?
M. s. Blaženka: Mali brat Karlo nazivao je Isusa s mješavinom neizmjernog poštovanja i istinske nježnosti Ljubljenim Bratom i Gospodinom. To prijateljstvo s Gospodinom je pravi i jedini razlog njegova života, a tako i našega, slijedeći stope Isusa iz Nazareta u kontemplativnom, redovničkom životu u svijetu. U našem Bratstvu Isusovih malih sestara prisutno je trostruko djelo, djelo kao plod unutarnjih i vanjskih aktivnosti (djelo u smislu: „djelo monaha je slavljenje Boga“); samoća s Isusom u Njegovu djelu Spasitelja, čiji je znak svakodnevna euharistijska molitva klanjanja u tišini; zajednički sestrinski život za graditi, njegovati, koji je škola ogoljenosti, poslušnosti, ljubavi koja nas zaštićuje od iluzija te koja može postati, ima postati vanjski znak, znak da je Isus među nama; i dar prijateljstva s ljudima, osobito s malenima (Mt 25, 40) u „klauzuri Nazareta“ (naši hodnici su i ulice našega grada) i u granicama skromnog, skrovitog djela ljubavi. I tu ponovno dolazimo do Isusove Prisutnosti. Kao i svaki redovnik, redovnica, tu smo poradi Isusa, iz ljubavi prema Njemu, jer smo Njegove i ljubljene, pozvane ljubiti s nježnošću. Zaključno, na tom putu za Isusom u duhu Blaženstava ne možemo nego biti sretne.
8. Otajstvo Betlehema, otajstvo Nazareta. Možete li nam otkriti barem malo od one ljepote koja ta otajstva skrivaju.
M. s. Blaženka: U knjizi Prijeđene granice o maloj sestri Magdaleni nalaze se biseri o Nazaretu i Betlehemu. U Nazaretu Isusa skroviti život prožima i oblikuje. Isusovo propovijedanje, njegovo učenje i prispodobe riječi su koje su ispunjene mirisom svakodnevnog života stanovnika Galileje. U Nazaretu Isus postaje kontemplativan. Mala sestra Magdalena kaže: „Isus je bio uronjen u život ljudi svoga sela, a živio je u promatranju svoga nebeskog Oca.“ Isus je prijatelj svima na rubu kako bi ih pridigao u ljudsku zajednicu, vratio im dostojanstvo Božje djece. Mali pothvati u životu imaju vrijednost, vode Bogu i put su Bogu. Život u Nazaretu izražava se u svakodnevnim malim gestama ljubavi. Nazaret je mjesto rada i svakodnevnog života. Nazaret u sebi nosi kontemplativnu dimenziju: svakodnevica promatrana s poštovanjem, kao mjesto molitve i susreta s Bogom, tako da i sama svakodnevica prerasta u molitvu. I Marija je ušla u to otajstvo: „Čuvala je sve te riječi u svom srcu“ (usp. Lk 2, 19) jer je ta riječ davala smisao svemu. Sve je bilo povezano i ujedinjeno. Trpimo često radi brzine života, nemogućnosti dati smisao i jedinstvo stvarima i događajima. Ta nesposobnost potresa i naš duhovni život. Pozvani smo pogled vjere izoštravati kako bismo u svakom ljudskom iskustvu otkrivali Božju Prisutnost.
Betlehem je u Bibliji beznačajno mjesto iz kojeg će izaći blagoslov. Nije bio utjecajan niti ugledan, ali je imao ono od čega ljudi žive i čime se hrane. Betlehem znači „kuća kruha“. On ima dugu povijest, dom je Rute i Boaza, rodno mjesto kralja Davida. U Betlehemu za Isusa nije bilo mjesta u svratištu, nego u jaslama. Prvi kojima je objavljen Spasitelj bili su ponizni pastiri. U Betlehemu su viđeni maleni. A da bi se došlo do Izvora potrebno je poći na put: „Hajdemo do Betlehema, pogledajmo.“ (Lk 2, 15). Bog nas treba, treba nas kako bismo bili prijemljivi za Njegove znakove i kako bismo pred Njim zastali u stavu divljenja i poklonstva, kao pastiri i mudraci. Radosna vijest Novorođenog u jaslicama naviješta najjednostavnijima i svima „Rođen nam je Spasitelj!“ (Lk 2, 11).
