Privezan za stup, izraz koji nas sili da se pitamo: „Zašto je ovaj čovjek Isus privezan za stup, tko ga je privezao i kakve to veze ima sa mnom?“ Zašto i zbog čega je ovaj čovjek privezan za stup?
To su pitanja koja nas zovu da dođemo bliže, da dođemo do samoga stupa i da promatramo Privezanoga i pronađemo odgovor.
Prilazimo bliže i vidimo čovjeka izmučena, neispavana, išćuškana, izrugana, vidimo kako mu skidaju haljinu; ona je svučena, čovjek stoji gol i vežu ga za stup. On je tu, svezan, ne može otići, njegove oči nas traže…
Gol je i svezan. Tuku ga, bičuju i bičuju… Koža puca, krvari, otvaraju se rane, vide se kosti… Znaš li tko ga skida, veže, udara, bičuje, muči… Katekizam kaže (KKC 598): I nisu ga razapeli zli dusi, raspeo si ga ti s njima i još uvijek ga razapinješ, uživajući u porocima i grijesima. Sami su grešnici uzročnici i oruđe svih muka (KKC 598) i gledaj kako zatežeš uže i kako ga nemilosrdno udaraš bičem… I tu je Krist privezan za stup, i slušaj kako odjekuje nauk Crkve: „Nema, nije bilo i neće biti niti jednog čovjeka za kojeg Krist nije trpio“ (KKC 605) i slušaj kako odjekuje glas Duha Svetoga kroz riječi koje je napisao ljubljeni učenik: „U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. (1Iv 4, 10)
Tu u Isusu svezanome za stup, tu u Isusu popljuvanome, tu u Isusu prikovanome – u njemu je vidljiva ljubav – nismo mi njega prvi ljubili, nego je Bog prvo ljubio nas i poslao svoga sina kao pomirnicu za grijehe naše. Bog pokaza svoju ljubav prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici Krist umrije za nas. (Rim 8,5)
Bog nam pokazuje svoju ljubav na puno načina ali najjači način je u njegov muci jer ona je oruđe našeg spasa, ona je oružje pobjede. Bez nje nema ništa, ni uskrsnuća.
Što se, zapravo, događa kada se usmjerujemo na muku Kristovu? Kako ubrati plodove iz nje, okoristiti se mukom Kristovom? Kad se približimo Kristu raspetome uvijek se događa nešto dvosmjerno. Uvijek nastaju pokreti srca, pokreti duše, pokreti cijelog bića uzdrhtalog od pogleda na ljubljenu osobu. Ali čiji pokreti nastaju, iz čijeg srca počinju teći potoci raznih osjećaja koji se polako pretvaraju u rijeku ljubavi, veću, snažniju, bogatiju životom, od neke moguće rijeke u koju bi se slile sve rijeke svijeta i tekle jednim koritom sa svim svojim bogatstvom. Ti potoci osjećaja izviru i struje istovremeno iz Kristovog srca i iz našeg srca. Zato moramo željeti poznavati jedino Krista raspetoga, moramo zajedno sa svetim Pavlom uzviknuti: „Ne želim znati ništa drugo osim Krista raspetoga“, jer tu počinju pokreti srca, tu nastaju mali potočići koji se slijevaju u ogromnu rijeku zvanu ljubav.
Djevica Marija rekla je sestri Josefi Menendez [1]: „Isusovo djelo mora biti utemeljeno na velikom trpljenju i ljubavi“. Ove riječi možemo shvatiti da je svaki čovjek, svaki otkupljeni čovjek, veliko Isusovo djelo. I slava je Božja živi čovjek, kako je rekao sv. Irenej. I ako si ti živi čovjek onda si veliko Isusovo djelo – utemeljen si na velikoj patnji i ljubavi. Obostranoj patnji i ljubavi. Kristovoj patnji i ljubavi prema tebi ali i tvojoj patnji i tvojoj ljubavi koja izvire iz tvog srca isprva kao mali potočić. Potrebno se zagledati u patnju i u njoj otkriti ljubav, shvatiti riječi sv. Alfonsa Ligourija: „Krist je puno više ljubio nego patio“.
Želimo li Isusa voljeti moramo naučiti patiti. „Ako stvarno želite voljeti Isusa, prvo naučite patiti, jer patnja vas uči voljeti“ govorila je sv. Gemma Galgani. Ako ga želimo voljeti moramo prvo naučiti patiti, a najlakše se pati promatrajući patnju nevinoga, a posebno ako onaj tko je nevin pati radi nas. I ta patnja može i treba biti velika. Promatrati Nevinoga privezanoga za stup i osjećati bol. Osjećati bol znači početi voljeti i mali potočići ljubavi počinju izvirati iz srca. Nevin pati za nas grešnike… Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe (Mt 5,8). Budimo milosrdni prema Privezanome za stup.
Taj princip sveti Ignacije Loyolski u svojim duhovnim vježbama ovako opisuje: „Da molim ono što hoću, a pripada razmatranju muke, da molim za bol s Kristom punim boli, slom sa slomljenim Kristom, suze i unutarnje muke zbog tolike muke koju je Krist podnio za mene.“(DV 203) To je prvi i temeljni način pristupa muci, tu počinju prvi pokreti, tu počinju izvirati prvi potočići ljubavi… Dalje sv. Ignacije kaže: „Druga je predvježba da molim Boga, našega Gospodina, ono što hoću i želim. Ta prošnja treba da bude u vezi s predmetom razmišljanja, tj. promatram li uskrsnuće, treba da molim radost s radosnim Kristom; ako je ono u muci, valja da molim boli, suze i muku s izmučenim Kristom. (DV 48) Treće načelo koje sv. Ignacije zahtijeva: Treba da mislim na Krista, našega Gospodina, kao prisutna, raspeta na križu, i da započnem razgovor s njime te ga pitam kako je on, mada je Stvoritelj, prihvatio to da se učini čovjekom te je od vječnog života dospio do vremenite smrti, da tako umre za moje grijehe. Isto tako, gledajući sebe, treba da se pitam što sam učinio za Krista, što radim za Krista, što treba da odsada učinim za Krista. I videći ga takva i tako razapeta na križu, zaći ću u misli koje mi se prikažu. Razgovor nastaje zapravo govorenjem, kao kad govori npr. prijatelj s prijateljem ili sluga sa svojim gospodarom, pa sad moli kakvu milost, sad priznaje svoju krivnju u nečem, sad pak iznosi svoje potrebe i pita za savjet.“(DV 53, 54)
U razgovoru se zapravo događa razmjena i počinju se primati učinci muke koji su opisani u proroku Izaiji: A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. (Iz 53, 4-5). Tu započinje primanje svakovrsne utjehe.
Isus je jednom prilikom, ukazavši se, Josefi Menendez rekao: „Josefa, zaručnice i žrtvo moga srca, govorit ćemo o mojoj muci kako bi se tvoja duša stalno hranila sjećanjem na nju i kako bi moje duše pronašle mjesto na kojem će nasititi svoju glad i utažiti svoju žeđ“. (22. veljače 1923, Ljubav zove)
Muka Kristova izvor je života, sjećanjem na nju, a moramo znati da u katoličkom diskursu sjećanje zapravo znači posadašnjenje nekog otajstva Kristova života, mi se tom mukom hranimo i njome gasimo našu žeđ. Bez hrane i bez pića umiremo i umiremo u mukama.
Kriste privezan za stup, ljubim te!
Kriste privezan za stup, oprosti mi grijehe moje!
[1] Josefa Menendez je redovnica koja je pripadala redovničkoj zajednici Družba Presvetog srca i za koju je otvoren kanonski proces.