Razmišljanja o Nijemom volu – prvi dio

Ne mogu vam reći koliko je otpora, u mladenačkim danima i za vrijeme studija, u meni bilo prema Akvincu. Koliko otpora prema kišobranu Istine koji je Tomin nauk otvarao nada mnom da me sakrije od lažnog sunca koje dovodi do gubitka razuma. Zle sile svijeta, pod raznim licima i naličjima iskrivljuju sve što je dobro. Zamućuju potezima kista, namočenim u teške uljane boje laži naš pogled na ono Božje u svijetu. Svijet je dobar. Onoliko je dobar i predivan koliko u njega uvedemo Krista. I to nam je Toma darovao. Pokazao nam je da Krist voli svijet i da uvesti Krista u svijet znači učiniti svijet kršćanskim. I on je to činio. Istu misao možemo pronaći i kod svetog Josemarie Escrive, koji u jednoj svojoj homiliji uzvikuje: strastveno ljubiti svijet …

+++

Sveti Toma rođen 1226. godine, član ugledne plemićke obitelji, sedmi sin, obznanjuje jednog lijepog  ili možda čak i kišnog dana jer je lako pretpostaviti da su svi u obitelji pokisli, da on ulazi u samostan Fratara prosjaka, osnovanih od Dominika Guzmana. Ovu činjenicu lako je potvrditi iz lova na njega, koji su organizirala  njegova braća s namjerom da ga odvrate od ideje da se pridruži dominikancima, te ga naposljetku i zatvorila u kulu. Kula je oduvijek služila ratovanjima pa je i Toma svoju pobjedu izvojevao u njoj. Rat se vodi na ratnom polju, a ovdje je dovedena kurtizana kako bi ga zavela, no zapaljeni ugarak je bio dovoljan za odbiti napad. Zapaljenim ugarkom utisne u vrata znak križa i Gospodin ga oslobodi od napasti bluda zauvijek.

Od malena mučen pitanjem Što je Bog?, koje je postavljao mnogim učiteljima, prima poziv od Boga da se protivno svim željama mnogih a najviše željama svoje obitelji pridruži dominikancima. Kako je napisao Jacques Maritain: „Poziv je natprirodna tajna.“ Samo Gospodin zna zašto je Toma došao u dominikance, zašto je izabrao jedan mladi red, red siromašnih propovjednika, nasuprot Benediktinskoj opatiji. Jacques Maritain, kaže: „On je pozvan na spas uma: radi njega odabire on apostolski život. To je njegova misija: teško njemu ako joj se otme.“

I u tome je sva tajna. Teško onome koji se otme svojoj misiji. Ali nije nimalo lako, barem ne u početku, a zasigurno ni u sredini, krenuti u izvršenje svoje misije. Vlastita slabost se pred nas uzdiže kao ogromno gorje, strmo i hladno, za koje nam se čini da ga ni divokoze ne mogu svladati. Ta napetost između glasa koji nas poziva i naših slabosti koje izgledaju nesavladive može se razriješiti jedino obraćanjem Onome koji nas je pozvao. Toma to shvaća i rješenje te napetosti traži upravo u molitvi, u molitvi u kojoj je svjestan svoje misije i svoje nemoći. Toma plačući moli da mu Gospodin dadne darove potrebne za vršenje učiteljske službe.

Toma je molio: „ Gospodine, izbavi me, jer istine iščezavaju među ljudskom djecom.“ Dugo moli i naposljetku zaspe. U snu Gospodina ga pita: Brate Toma, a čemu te molitve i ove suze?“ „Jer me sile da primim dužnost učitelja, a nedostaje mi potrebno znanje. A ne znam ni koju ću tezu razviti za svoj nastup.“ Primi s mirom dužnost učitelja, Gospodin je s tobom. A za svoje nastupno predavanje razvij samo ove riječi: „ Sa svoje visine On natapa planine: zemlju zasićuje plod tvojih djela.“ Ps 103, 13

Taj tekst pronađen je među predavanjima svetoga Tome, a  možemo ga shvatiti kao osnovu njegove učiteljske službe: mudrost Bog priopćuje svojom snagom. On natapa planine. I tu je tajna da bi nešto bilo planina potrebno je da bude natopljeno od Boga. I Toma postade planina duha i apostol uma, zaslugom Božjom jer je dopuštao da ga Bog natapa i poučava.