Sveti Charles de Foucauld i Onaj koji ne gasi stijenj što tinja na devi putuju kroz pustinju i traže one koje ljube

1. Zašto baš Charles? Što vas je dojmilo kod njega i zašto? 

Svetog Charlesa de Foucaulda upoznao sam preko knjižice Bog je ljubav. Preko korica. Bio mi je lijep. Zračio je. Privukao me je svojim pogledom. Bio sam dirnut ljepotom i istinom u njegovim spisima. Mogao sam prepoznati sebe u mnogim dijelovima njegove prošlosti, traganja, ali i u nekim čežnjama koje su postojale u mom srcu. Shvatio sam na jedan dubok intuitivan način: ovaj čovjek je poseban. On ima ljubavi. Bio sam ganut. Ganuće nije neka emocija. Ganuće je poticaj na djelovanje, unutarnji pokret… Krenuo sam. Sveti Charles de Foucauld bio je prvi s kojim sam napravio korak u evangelizaciji – podijelio sam njegovu knjižicu učenicima tražeći od njih da je pročitaju i naprave neki esej o tome, i to na nastavi etike. Mislim da je to bilo hrabro, odvažno. 

Ono što me je privuklo kod njega jest to da sam mogao osjetiti da je Bog živ, stvaran… Čitajući njegove misli, zapise, meditacije, sa svakom sljedećom stranicom ne bi mislio više na Charlesa nego na Isusa… Isus bi se pojavljivao u mojoj duši, u mome duhu… Ono što me privlači je Bog koji se otkriva putem njega na jedan nevjerojatan način. Bog koji je nježan, Bog koji ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Isus koji hoda ulicama Nazareta; skroz jednostavno kao vi i ja… Isus koji gleda u more, Isus koji čini toliko čudesa… Isus u Presvetom Sakramentu, brat Isus…

2. Kakav “miris” ima sv. Charles de Foucauld? Charles kao zagovornik, treba li ga tražiti za pomoć, zagovor?

Miris, mirisi! Oni su u katoličkoj tradiciji oduvijek označavali kreposti, darove i na neki način samu Kristovu prisutnost u nama. Kad razmišljam o svetom Charlesu mislim da je on mirisao na nard, jer je sav njegov život bio okrenut prema smrti – mučeništvu za Krista. Svjesno je želio dati svoj život za druge, umrijeti i na taj način u njemu je prebivao Krist na kojeg je izlivena nardova pomast pred njegovu smrt, za njegov pokop. Mislim da je na jedan otajstven način i na svetog Charlesa izlivena nardova pomast u onoj mjeri u kojoj je u njemu prebivao Krist, u onoj mjeri u kojoj je želio umrijeti za spasenje drugih ljudi.

Drugi miris kojim je sveti Charles mirisao je miris ljiljana i ruža jer bijaše obučen u tuniku čistoće. Volim ga zamišljati kako ga Krist prekriva tunikom čistoće i kako su zasađeni ljiljani i ruže u polje njegova srca…

Charles je sebe zvao malim Isusovim bratom. A Isusa je zvao svojim ljubljenim Bratom i Gospodinom. I u takvom odnosu ljubavi i poslušnosti Bog uslišava svoju malu braću, svoje ljubljene… A mala braća nas privlače svojom slatkoćom, svojom dragošću i sama se na neki način guraju da ih uzmemo, da budu s nama, da nas razvesele i utješe. U tom kontekstu mali brat Karlo je zagovornik svih, jer je svojstvo male braće do vole svoju drugu braću i pomažu im.

3. Od hrabrog vojnika do malog brata u pustinji, do svetosti. Kakav preokret! Može li se reći kako je na njegovom primjeru jasno što se dogodi s čovjekom kada ima prisan odnos s Bogom?

Rekao bih da zapravo nikad nije u potpunosti jasno što se dogodi s čovjekom kad ima prisan odnos s Bogom. Rekao bih da je to jedna tajna, jedan Božji život koji živi u srcu jednog drugog čovjeka, preobražava ga i vodi do jednog jedinstva. Mi vidimo izvana dio onih Božjih dodira koji se događaju u nutrini. Vidimo svetog Charlesa kako skida svoju vojničku uniformu i kako oblači jednostavan habit, kako napušta bogatstvo i materijalni standard i prihvaća siromaštvo, živi u baraci, u pustinji, u šatoru među nomadima, gušterima i pijeskom gdje nema nikoga… I to nas uzbuđuje, stvara nemir u nama, čežnju i bol… Ne mogu reći koliko puta sam plakao čitajući njegove misli… Koliko puta sam poželio da i ja skinem svoje odijelo starog čovjeka i obučen onu haljinu koju mi Gospodin daje, da živim u šatoru skromnosti, poniznosti i jednostavnosti… Život svetog Charlesa je odraz Božje dobrote i milosti, njegov život je iskustvo beskrajne Božje nježnosti, spoznaja onoga za kojeg piše: “Kako si uvijek onaj koji ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja.“ Eto, to se događa s čovjekom koji ima prisan odnos s Bogom – ne bude ugašen i ne bude slomljen pred naletom vjetra, već plamti i niti jedan ga vjetar ne može slomiti jer Isus Gospodar Nemogućega vikne: “Ušuti, umukni”, i sve ušuti i umukne.

4. Na fotografijama svetog Charlesa de Foucaulda jasno se vidi progresija u ljepoti. Što je bio stariji i bliži smrti, jednostavno je sve više sjajio ljepotom. Kako to objasniti?

Njegova ljepota je čudesna i to je ono prvo što me je privuklo k njemu, jer na tijelu je vidljivo sve ono što se događa u nutrini. Za Isusa piše da je bio najljepši od svih sinova ljudskih jer ne bijaše u njemu grijeha. Za Djevicu Mariju svi sveci i svi oni koji su imali milost ukazanja bl. Djevice Marije tvrde da je predivna, najljepša djevojka, najljepša žena koju su ikada vidjeli. Mislim da je to zato jer je bila bez grijeha. Ovdje ne govorimo o zgodnoći, ovdje govorimo o ljepoti koja prožima duh, dušu i tijelo. Sveti Charles je bio lijep, postajao je sve ljepši jer je u njemu sve manje bilo grijeha, pa i onih sitnih, a sve više ljubavi, sve više je u njemu živio Krist – najljepši od svih sinova ljudskih, i njegova ljepota preobražavala je fizionomiju Charlesova tijela.

5. Charles je toliko volio Isusa, htio je Euharistijskog Isusa nositi tamo gdje ga nema, u krajeve u kojima još nikad nije bila slavljena sveta misa… To je tako žarko htio da je sve ostavio iz ljubavi prema Kristu. Možemo reći da je bio potpuno nenavezan na sebe i svijet, a “navezan” na Krista. Kako to komentirate?

Sveti Charles je bio čovjek poput svakog od nas. On je imao svoju ljubav prema Isusu i imao je plan kako bi ona trebala izgledati i kako bi trebao izgledati njegov posvećeni život. No, ako čitamo njegove spise uviđamo da ga je Krist uvijek zvao na napuštanje vlastitih snova i viđenja, ili načina kako ih ispuniti. I sveti Charles se lomio, i napuknuo je nekoliko puta, ali uvijek je tu bio Onaj koji ne gasi stijenj što tinja i ne lomi napuknutu trsku… i upravo u iskustvu te nježnosti mogao je sve svoje planove napustiti, ostaviti i otići za Onim koji ne gasi stijenj što tinja i ne lomi napuknutu trsku. I vidimo ga gdje odlazi u skroz nepoznato, ogrnut maramom koja mu štiti oči i usta od pijeska kojeg diže pustinjski vjetar, kako u maloj pokaznici nosi posvećenu Hostiju u kojoj je pod prilikom kruha sakriven Onaj koji ne lomi napuknutu trsku i ne gasi stijenj što tinja, tamo gdje još nikad nije bila slavljena sveta misa, tamo gdje narodi nisu još ni čuli za Onoga koji ne lomi napuknutu trsku i ne gasi stijenj što tinja. Sveti Charles i Onaj koji ne gasi stijenj što tinja na devi putuju kroz pustinju i traže one koje ljube.

6. Jeste li Vi imali iskustva pomoći po njegovom zagovoru? Možete li neko od tih iskustva podijeliti s nama.

Sveti Charles de Foucauld je puno puta intervenirao u moj život. Puno puta je moja duša bila dotaknuta njegovim zagovorom i ozdravljala. No posebno je intervenirao u moj život 1. 12. 2015. godine.

Prvog prosinca 2015. vraćajući se s posla oko 13 sati, zaspao sam za volanom automobila i sletio sam s ceste velikom brzinom, projurio sam kroz drvene stupove, prelomio ih, udario u rubnike, odvalio kotače, auto je bio potpuno uništen… Izlazim iz auta samo s posjekotinom na tjemenu i prilazi mi čovjek, koji mi previja ranu, zaustavlja krvarenje, zove hitnu, javlja se sa svojeg mobitela mojoj ženi, unosi mir i spokoj, brine o meni. Kasnije shvaćamo slijedom spleta okolnosti da je to bio moj anđeo čuvar.

Kasnije posvješćujem da je to bilo na spomendan našeg zaštitnika, tada još blaženog Charlesa de Foucaulda, koji me je svojim zagovorom zaštitio, spasio od smrti. Mali brat Karlo bio je tamo, on kao moj zaštitnik. On kao zaštitnik Duhovnog kutka i Antonija koja je taj dan dopodne potaknuta Duhom Svetim, ni ne znajući zašto, molila za mene.

Sveti Charlese de Foucauld, moli za nas!

7. Koji je Vaš najdraži citat, misao, ono što Vas je najdublje dotaknulo kad ste čitali njegove zapise?

Sve mi je najdraže! J Njegovi spisi, pisma, meditacije za mene su jednostavno dodiri koji ostavljaju trag u mojoj duši… No, kad već moram izdvojiti poneku misao izdvojio bih ove tri:

1. „Bože moj ako postojiš daj da te upoznam.“ Za mene je ovo jedna od najljepših i najsnažnijih molitava koje sam ikada čuo. To je molitva koju sam i sam bezbroj puta ponavljao na različite načine. I znam da je to molitva koja će uvijek biti uslišana jer Bog želi da ga upoznamo.

Bože moj ako postojiš daj da te upoznam
Gdje si
Moje je srce u tami
I uvenulo je sve što sam mislio da neće uvenuti
I nemam više ništa osim ovih riječi
Bože moj ako postojiš daj da te upoznam

Mislim da je to iskustvo svakog čovjeka i svi ćemo se naći barem jednom u tom procjepu između revolvera na sljepoočnici i skoka u Božje milosrđe. I tada molitva Bože moj ako postojiš daj da te upoznam jest put prema istinskom životu jer će biti sigurno uslišana.

2. Drugi citat je zapravo biblijski citat koji je za mene kroz tekstove sv. Charlesa poprimio sasvim novo, iscjeljujuće značenje.

„Kako si dobar, moj Bože! Kako si uvijek isti! Kako si uvijek onaj koji ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja.“ Za mene su ovo najljepši stihovi zapisani u Svetom pismu, jer sam upravo ja taj stijenj što tinja i napuknuta trska. I znam da mi prilazi beskrajno nježni Bog i ne da da se ugasim i da se prelomim.

3. „Budi neznalica u očima ljudi i vrlo učen u božanskoj nauci, podno mog svetohraništa…“

Za mene osobno ovo je potresno, ovo je plug koji ore moju dušu, moju ljudskost… ovo su riječi Onoga koji me ljubi i koji mi kaže – Stjepane, ne trudi se pred ljudima nego preda mnom, tu dođi pod moje prijestolje i budi moj učenik. Pravo je znanje ono o meni, to je znanje svih znanja, to je milina svih milina, to je božanska nauka…