VELIKA SUBOTA
Neka sve moje smrti Isuse, budu s tobom u grob pokopane i razorene!
Velika subota je jedini dan u čitavoj povijesti kad je Bog bio mrtav. Pokopan. Nema ga! Na Veliki petak smo ga još mogli gledati, mogli smo ga još uvijek vidjeti, ili kroz mržnju ili kroz suze. Gledali smo u onoga koga su proboli, kako kaže u Evanđelju: “Gledat će onoga koga su proboli” (Iv 19,37) ili, kako piše, u proroku Zahariji: I gledat će na onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca. U onaj dan plač velik će nastati u Jeruzalemu, poput plača hadad-rimonskog u ravnici megidonskoj.“ (Zah 12, 10-12)
Dakle, na Veliki petak još smo ga mogli gledati dok na Veliku subotu njega nema, skriven je iza grobnog kamena, umotan u povoje, oku nevidljiv. Ne možemo više ni naricati, možemo samo šutjeti.
Ta strahota Velike subote izražena je u Vjerovanju formulom: sišao nad pakao. Velika subota je dan Božje odsutnosti. Dan kada je Isus sišao nad pakao, ušao u carstvo mrtvih, u dubinu smrti, ponirao i ponirao do samog srca podzemlja.
Da bismo to otajstvo mogli što bolje razumjeti moramo, prvo, znati što je to smrt. Tajnu smrti pokušat ćemo shvatiti preko teksta pape Benedikta XVI.: „Dijete se boji kada sâmo mora ići po sumraku šumom, koliko god ga uvjeravali da nema razloga njegovoj bojazni. U trenutku kada se nađe u mraku sâmo i duboko doživi samoću, pojavljuje se pravi čovjekov strah, ne strah pred nečim, nego strah kao takav…. Kod djeteta će svakako nestati straha u času kad se pojavi jedna ruka koja će ga uzeti i povesti, u času kad ono čuje ljudski glas; dakle onda kad doživi blizinu čovjeka koji ga voli…“. Kad bi postojala takva samoća, koju više ne bi mogla razbiti ničija riječ; kad bi se došlo do tako duboke napuštenosti u kojoj se nikakav ‘ti’ ne bi više mogao pojaviti, bila bi to zbiljska i potpuna samoća; to bi, drugim riječima, bilo ono što se u teologiji naziva ‘pakao’. Zaista, jedno je sigurno: postoji samotnička noć, u kojoj nema nikakva glasa; postoje vrata kroz koja možemo stupiti samo kao samci: vrata smrti. Sva strahota svijeta u krajnjoj je liniji strah pred ovom samoćom. U taj strah od krajnje usamljenosti hoće prodrijeti poruka Velike subote: Krist je prošao kroz vrata posljednje usamljenosti. Sišao je u carstvo pakla. Ta poruka sada znači: „da i u posljednjoj noći, u koju više ne prodire ni jedna riječ, u kojoj smo svi kao uplakana odbačena djeca, postoji glas koji nas poziva, ruka koja nas prihvaća i vodi.“ (Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo)
VELIKA SUBOTA JE DAN POBJEDE NAD ČOVJEKOVOM USAMLJENOŠĆU I SAMOĆOM
Samoća je svladana, svezana, pobijeđena jer je Krist ušao u nju. Od Velike subote postoji jedan glas, jedna ruka koja može razbiti zbiljsku, gluhu i nijemu samoću…. Jedan hej ti koji razbija tišinu straha i jedna pružena ruka koja donosi svjetlo. Velika subota je uništenje samoće; prave, potpune, nijeme samoće jer piše: Ako i u podzemlje legnem ondje si. (Ps 139, 8)
Krist na Veliku subotu tišinom razbija tišinu, samoćom u grobu razbija samoću smrti i sve je spremno da na uskrsno jutro kamen bude odmaknut kako bi svatko mogao znati da smrt više nije zatvor, slijepa ulica, ubojica riječi…
VELIKA SUBOTA JE DAN PREOBRAZBE SMRTI
Bog je ušao u smrt i učinio smrt novom. Znamo da za njega piše u Bibliji: činim sve novo. Tako je on i smrt učinio novom. Usred smrti nastanio se život i u usred smrti nastanila se ljubav. Vrata smrti stoje otvorena otkako je u smrti nastanjen život, otkako u njoj prebiva ljubav. Smrt više nema lice samoće, slijepe oči i nijema riblja usta, nego je ona ispunjena Kristom. Stupiti u smrt od sada znači stupiti u zajedništvo gdje nas čeka Krist.
Svako umiranje prestaje biti tama, svaka smrt prestaje biti kraj, prestaje biti nijemost koja odjekuje u beskraj… Velika subota nas poziva da sve svoje smrti zakopamo s Isusom u grob. Neka sve moje smrti Isuse budu s tobom pokopane u grob i razorene. Neka svaki moj pakao, neka svaka moja nepremostiva samoća doživi tvoj silazak u nju. Uđi u podzemlje mojeg srca, reci moje ime i pruži mi ruku, iskaži blizinu. Razoružaj strah, uništi pakao u meni, taj prostor smrti gdje svjetlo i ljubav ne dopire.
Gospodine, dođi u moje smrti, u moje samoće, dođi u one prostore moje tame, u moj unutarnji pakao gdje je ta nijema samoća u kojoj ne postoji još tvoj glas i tvoja ruka. Uđi preko svoje smrti u moju smrt i daj da čujem tvoj glas i primim tvoju ruku. Neka sve moje smrti Isuse, budu s tobom pokopane u grob i razorene.
VELIKA SUBOTA PRVI JE DAN DUHOVNOG MARIJINOG MAJČINSTVA
Velika subota je prvi dan duhovnog Marijinog majčinstva. Na Veliku subotu Marija je počela živjeti svoje duhovno majčinstvo. Sve nas je uzela u svoje majčinsko krilo. Kako je sama rekla don Stefanu Gobbiju: Ovo je prvi dan mog duhovnoga majčinstva. (30. ožujka 1991).
Prepustimo se Mariji, njezinoj majčinskoj brizi i ljubavi za nas.