Pozivamo vas na promociju knjige Trska Božja, klasika katoličke duhovnosti, engleske spisateljice, Caryll Houselander. Promocija će biti 16. lipnja 2026. godine, u dvorani Vijenac, Kaptol 29a, u 19:30.

Više o njezinom životu, mističnim iskustvima, ljubavi prema Katoličkoj Crkvi i Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu možete pročitati u njezinoj autobiografiji Katolkinja od malena.

Caryll Houselander: Trska Božja

U knjizi, Trska Božja, naći ćemo živu Mariju koja nam daruje i pokazuje svojeg dječaka Krista i zove nas da ga ljubimo. Marija, je trska Božja, svirala Božja iz koje izlazi samo jedna melodija, melodija koju svira Duh Sveti. Cijela knjiga je poput slušanja predivne melodije koja nas uvodi u kontemplaciju Marije i njezinog dječaka Isusa. I note u zapisanim riječima, stihovima i rečenicama postaju pjesnički prizori u kojima se zaljubljujemo u Mariju i Krista i sve ostalo postaje sporedno, pada u drugi plan.

Djevica Marija je otkrivena kao prazna trska koja prima dah Svirača i postaje svirala Božja.

Uvijek sam volio knjige u kojima su Marija i Krist živi; knjige koje su prepune rečenica iz kojih izlaze Krist i Marija koji me grle, liječe i rasvjetljuju. Trska Božja jedna je od takvih knjiga.

Izvadak iz knjige:

Ljudski gledano, vrijeme došašća zasigurno je bilo najsretnije vrijeme u Marijinom životu. Svijet oko nje morao je biti ispunjen s više od uobičajene ljepote, jer je sve upijala zbog sina koji je rastao u njoj.
              Ali ponekad je njome morao prostrujati pokoji osjećaj tuge; primjerice, kada je zapazila kako mlada pšenica u rastu probija zemlju malim oštrim vlatima nalik mačevima. Možda je prvi mač koji joj je probio srce bila vlat zelene pšenice.
Jer, nije li njezin dragocjeni teret bilo zrno pšenice posijano u polju?
Nije li On bio kruh? Kruh svijeta koji se morao (s)lomiti?
Sve joj je zasigurno govorilo o njemu, kao da bi sva ljepota svijeta bila još jedan proročki glas.
Djeci je sasvim jasno da se Božje misli mogu pretvoriti u snijeg, vodu i zvijezde; a samo stvaranje jednostavno je Božja meditacija o Kristu.
Sjeme u zemlji je nerođeno dijete. Snijeg na polju je čistoća Djevice Majke. Cvijet na crnom trnu, koji je procvjetao iz zemlje, njegovo rođenje. Opadanje crvenog lišća ruže predskazuje njegovu muku, pšenica je vezana u snopovima jer je on bio vezan, vrši se jer je bio bičevan. Plod se crveni na grani jer je bio razapet; jer je uskrsnuo od mrtvih, proljeće nam se uvijek iznova vraća.
Ako je takva ljepota svijeta običnoj djeci, kakva je tek trebala biti za Majku Božju, kada je cijelo njezino biće obavijalo nerođenog Krista u njoj?
On je bio potpuno njezin, potpuno ovisan o njoj: ona je bila Njegova hrana i toplina i odmor, njegovo sklonište od svijeta, njegova sjena na suncu. Ona je bila svetište Sakramenta, četiri zida i krov njegova doma.
Pa ipak, morala je čeznuti držati ga u svom naručju, gledati u njegovo ljudsko lice i u njemu, u licu Boga, vidjeti obiteljsku sličnost sa sobom!
Zamislite to! Ali možda ne možete, osim ako niste mladi, novozaređen svećenik, koji čeka trenutak kada će u rukama držati prvu hostiju posvećenu na svojoj prvoj misi.
To je zasigurno bilo vrijeme radosti i morala je čeznuti za njegovim rođenjem, ali istodobno je znala da svaki korak koji napravi vodi njezinog malog sina bliže grobu.
Svako djelo njezinih ruku pripremalo je njegove ruke malo po malo za čavle; svaki njezin udah bio je još jedan udah bliže do njegovog posljednjeg udaha.
Dajući mu život, davala mu je smrt.
Sva ostala rođena djeca neizbježno moraju umrijeti; smrt pripada paloj prirodi; majčin dar djetetu je život.
Ali Krist jest život; smrt nije pripadala njemu.
Zapravo, da mu Marija nije dala smrt, on ne bi mogao umrijeti.
Da mu nije dala sposobnost patnje, on ne bi mogao patiti.
Mogao je osjećati hladnoću, glad i žeđ samo stoga što mu je ona dala svoju ranjivost na hladnoću, glad i žeđ.
Ne bi mogao upoznati ravnodušnost prijatelja ili njihovu izdaju niti gorčinu izdaje da mu ona nije dala ljudski um i čovječje srce.
To je za Mariju značilo dati ljudsku prirodu Bogu.
Bio je neranjiv; od nje je tražio tijelo da bi mu bilo ranjeno.
Bio je sama radost; od nje je tražio da mu dade suze.
Bio je Bog; od nje je tražio da ga učini čovjekom.
Tražio je da mu se ruke i noge pribiju.
Tražio je da mu se tijelo izbičuje.
Tražio je da se prolije njegova krv.
Tražio je da mu se slomi srce.
Štala u Betlehemu bila je prva Kalvarija.
Drvene jasle bile su prvi križ.
Pelenski povoji bili su prvi mrtvački povoji.
Muka je započela.
Krist se rodio čovjekom.
I ovo je bilo prvo odvajanje.
Bio je njezin sin, ali sada izvan nje: imao je zasebno srce: gledao je svijet slijepim plavim očima dojenčeta, ali to su bile njegove vlastite oči.